Kozarac.ba

Uvijek iznova Srbija

Za sve one koji u vrijeme bivse Juge nisu mogli znati jer (potpuna) istorija Bosne i Hercegovine i Balkana nije bila u nastavnom planu i programu i sve one koji je ni danas ne uce, jer zive van BiH ili u entitetu koji nosi ime samo jednog naroda Bosne i Hercegovine.

U spomen na nastavnicu istorije iz Kozarca, rahmetli Sadetu Medunjanin, jednu od 5 zena, zrtava logora Omarska iz 1992.

(DODATNA NASTAVA – knjige vrijedne pomena)

Od danas, u sklopu rubrike ‘Sadetin neodrzani cas’, dodatni cas u kojem predstavljam knjigu vrijednu paznje.

Pripremio:Satko

Naslov danasnjeg casa je i naslov knjige Dr. Ive Pilara (Uvijek iznova Srbija). Knjiga je (pod pseudonimom von Südland, Lichtträger) objavljena u Njemackoj i na njemackom 1933. godine u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a izvorni rukopis je pronadjen tek 1991. i 1997. objavljen i na hrvatskom jeziku.

U ovoj knjizi Pilar ukazuje na ‘kruti centralizam’ nakon nastanka prve Jugoslavije, tj. Kraljevine SHS. Pilar koncizno docarava ‘rezimsku velikosrspku i protuhrvatsku politiku, podjelu na banovine (vidi kartu), krojenu radi osiguranja srpske vecine u sto vise njih.

Konstatiravsi da u (Kraljevini) Jugoslaviji djeluju razlicite nacionalne i drzavne misli te regionalni osjecaji, da su to ‘diobeni i razarajuci cimbenici, koji su postali osnovno zlo nove jugoslavenske drzave’, a da je bit zla u tome sto su se ‘razlicite stvari podredjivale nasilnom, gotovo mehanickom unificiranju’, Pilar kaze da on jos ne ocajava nad Jugoslavijom i predlaze njenu federalizaciju. Njom bi se imalo rijesiti hrvatsko, slovensko i crnogorsko pitanje ‘u okviru razumne samouprave’, a prema stanovitom dualistickom rasporedu.

Pilar misli da bi Austro-Ugarska i dalje postojala da je ‘pravodobno izabrala put federalizacije’, pa tako drzi da se Jugoslavija samo tako moze ‘trajno odrzati u zivotu’.

Knjiga analizira i rasclanjuje politiku beogradskih centralistickih i unitaristickih rezima koji su, sluzeci se pseudoparlamentarizmom ili cistom diktaturom, jugoslavenstvom de facto realizovali srpsku hegemoniju.

Odlomak iz knjige:  “Kad je godine 1918. konacno bila osnovana nova drzava triju ujedinjenih naroda, Slovenaca, Hrvata i Srba, Hrvati su se svim silama borili za to da se drzava sluzbeno zove Jugoslavija. Samo su Srbi bili protiv toga, i nova je drzava Ustavom iz 1921. krstena kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Suprotno trima imenima ipak je spomenutim Ustavom provodjen snazan administrativni unitarizam i centralizam, sto je bez sumnje unutarnje proturjecje. Kada je ovaj Ustav 1929. srusen i kada je Vidovdanski ustav morao biti ukinut, opet je dobordosla stara zakrpa jugoslavenstva i drzava je sluzbeno nazvana ‘Kraljevina Jugoslavija’. To je u biti bio pokusaj da se jugoslavenstvom spasi propali centralizam iz Vidovdanskog ustava.

Treba konstatirati da se ovaj pokusaj kukavno izjalovio. To se moglo i predvidjeti. Jugoslavenstvo, koje je jedna ideoloski formulirana fikcija, ne moze uspjeti protiv stvarnosti triju povijesno oblikovanih juznoslavenskih naroda. Ono je doduse veoma prikladno za drzavno-pravno oznacavanje koje treba prikazati skupno ime za komplicirane juznoslavenske etnicke odnose, ali je sasvim neprikladno za konkretno nacionalno oznacavanje. Znacajno je da ga je Anton Korosec, utemeljitelj najnovijeg jugoslavenstva, prvi napustio. Njegovo tiho istupanje iz diktature u jesen 1931. znacilo je i njegovo otpadnistvo od jugoslavenstva, njegovo poricanje svoga vlastitog kumceta. Utemeljitelj je stovise bio prvi stakor koji je na vrijeme napustio brod koji tone. Ubuduce je istupao u Sloveniji iskljucivo kao Slovenac…

Hrvati su ubrzo opazili da se jugoslavenstvo, koje je kod njih nastalo, iskoristilo protiv njih, sve u nadi da ce oni prema svome vlastitome duhovnom djetetu biti manje prgavi. … Jugoslavenstvo je tako kod Hrvata sve omrazenije, a kod Srba kao sredstvo posrbljivanja, sve vise gubi povjerenje. U Jugoslaviji jos su samo posve naivni uvjereni Jugoslaveni, oni koji vjeruju da se krutim pridrzavanjem teoretskih formula mogu svladati pojave socijalnog zivljenja. Nasuprot tome moze se ustvrditi da se jugoslavenstvo, ta upotrebljiva zakrpa juznoslavenskog politickog razvoja, neuspjehom diktature potpuno istrosilo i da se danas moze smatrati iskoristenim. Buduci razvoj u Jugoslaviji bit ce obiljezen u znaku ponovnog ozivljavanja zasebnih nacionalizama Srba, Hrvata i Slovenaca…

Jos vaznija je pak daljnja pojava politickog razvoja u Jugoslaviji, koja udaljenijim krgovima mozda i nije sasvim vidljiva, a to je: raspadanje srpstva. Drzava SHS, danasnja Jugoslavija, velikim je dijelom djelo cudesnoga zajednickog rada svega srpstva. Izmedju mnogih etnickih i vjerskih pomicanja i migracija koje su vidljive na Balkanu, jedna od najzanimljivijih i najmanje proucavanih je upravo snazni prodor pravoslavlja na sjeverozapad od XVI do XVIII stoljeca. Ti su pravoslavni cimbenici u Srpskoj nacionalnoj crkvi crkveno organizirani, a u toku XIX stoljeca srpski nacionalno orijentirani.

Taj nacionalni pokret je onaj medij koji je za sobom povukao sve juzne Slavene te je, spretno vodjen iz Srbije, imao glavnu ulogu u formiranju jugoslovenske drzave prilikom propasti Austro-Ugarske Monarhije. Moze se potvrditi da je ta vrijedna divljenja jedinstvenost nestala nakon snaznog i zavrsenog procesa raspadanja. Ovo je posebno vazan trenutak koji se ne smije previdjeti pri prosudjivanju buducnisti Jugoslavije. U prvom redu to je socijalno-psiholoska pojava koja stoji u vezi s pitanjem uprave. Kada je nova drzava bila osnovana, u Kraljevini se od srba moglo cuti bojazljivo pitanje..: hoce li biti kadri ispravno upravljati novostecenim pokrajinama? Iskustvo zadnjih triju petoljeca davalo je pak negativan odgovor. Srbi nisu razumjeli da novim podrucjima treba ispravno upravljati. Stovise, oni gomilaju gresku za greskom.”

Zanimljivo je da Pilar ovdje predvidja nastanak nacionalizama koji se pojavio s pocetka Drugog svjetskog rata, a kasnije i tokom zadnjih ratova na Balkanu. Osim toga, on ukazuje na prodor pravoslavlja,a kasnije i srbizaciju pravoslavnog zivlja u Hrvatskoj i Bosni. O ovoj temi ce kasnije biti vise rijeci. Na kraju, Pilar zakljucuje da srpska jedinstvenost (a ja bih dodao i strategija) vrijedna divljenja, nestaje u momentu kada Srbi dokazuju da nisu u stanju upravljati teritorijama koje su osnivanjem Jugoslavije dobili.

Na jednom od sljedecih casova: ‘Slom Dvojne Monarhije, nastanak Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba’

(‘Srljate kao guske u maglu’ – Stjepan Radic, 24. novembra 1918. pred polazak hrvatske delegacije za Beograd na proglasenje osnivanja Kraljevine SHS)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.