KUD ”OSMAN DŽAFIČ “ – PRIJEDOR

Piše: Sade Alić
Gost-urednik kozarac.ba

„Kolika je u Prijedoru čaršija (aman čaršija),
Još je veća u mog’ babe avlija, avlija (aman avlija),
Po njoj šeće lijepa čula majkina, majkina (aman majkina),
U ruci joj zlatna čaša šerbeta, šerbeta (aman šerbeta).“

Kada kažete grad Prijedor, kako kod nas domaćih, tako i kod svih Bosanaca i Hercegovaca širom BiH, u podsvijesti odzvanjaju zvuci ove sevdalinke a kada kažete Osman Džafić odmah vas associra na Folklor i KUD „Osman Džafić“.

U sred čaršije u Prijedoru, u restoranu Bošnjaka upoznah gospodina Behzada Čirkina. Vjerovatno ga mnogi od Vas poznaju, mene je oduševila njegova intelektualnost, spremnost da se nešto uradi u Prijedoru, on je pjesnik, aktivista, političar. Nismo mnogo pričali o politici i njegovom političkom angažovanošću, iako je to nezaobilazna tema, nego više o Prijedoru kao gradu i o Kozarcu, te o pavratku i teškim uslovima u kojem žive Bošnjaci.

Još jedna osobina koja krasi ovog čovjeka je zabrinutost za našu djecu i njihov opstanak i ostanak u općini Prijedor tako da smo se u potpunosti „našli“, on sa svojom zabrinotošću za budućnost djece a ja sa nekim idejama šta bismo trebali uraditi za našu djecu kojima nije stalni boravak ovdje te tako dođosmo i do toga da posjetim i upoznam se sa KUD-om „Osman Džafić“.

Poslije obavljenih par razovora i dogovora dolazimo u prostorije KUD-a „Osman Džafić“ koji je ujedno i mjesna zajednica Donja Puharska.

Vidjeh tablu sa natpisom KUD „Osman Džafić“ i sekretar Udruženja gosp. Semanić Alma objašnjava nam da su po povratku tu tablu našli u smeću, očistili je i vratili je na mjesto gdje je godinama stajala.

U prijatnom razgovoru sa odborm Folklora vrijeme brzo prolazi i odlazimo do sale gdje se izvode probe i gdje gosp. Ganić Alija koji je kako kažu i „stari“ i „novi“ kooreograf profesionalno i umjetnički uči djecu igrama.

Veseli dječiji-omladinski osmjesi, harmonika veselo svira, mladost i ljepota. Inače gosp. Ganić je bio učitelj i kooregraf gosp. Mirzetu Džuburu koji vodi KUD „Bosna“ u Čikagu. Prepoznajem igre pa čak i korake KUD-a „Bosna“ iz Čikaga kod KUD-a „Osman Džafić“. Iako smo daleko jedni od drugih evo povezanimo smo i vezani jedni za druge na svakojake načine.

Predsjednik KUD-a „Osman Džafić“ gosp. Mehadžić Nihad objašnjava nam ponovni početak rada KUD-a: „Težak je bio i sam povratak u Prijedor a još teže započeti nešto i biti aktivan. Trebalo bi da imamo više omladine ali oni nemaju nikakvu podršku osim svojih roditelja i ne znamo kako ćemo ih u budućnosti uspjeti zadržati ovdje. Najveći problem je kada ta djeca završe škole, gdje će. Ovdje nemaju nikakvu perspektivu i najčešće odlaze iz svog grada u inostranstvo. Mi pokušavamo sa svim ovim okupljanjima da im podignemo svijest da ovaj naš grad ima perspektivu i da će im pružiti nešto više. To je naš primarni zadatak da moramo čuvati svoju tradiciju, da je ovo i naš grad i da moramo ostajati i živjeti ovdje.“

O samom osnivanju i KUD „Osman Džafić“ dobijamo informacije od sekretara KUD-a gosp. Semanić Alme: „KUD „Osman Džafić“ je registrovan i počeo sa svojim radom daleke 1971 godine. 2001 god. održali smo prvu probu na samom ulazu u dom, jer su ovdje živjele i bile Srpske izbjeglice iz Hrvatske. Sala je bila u katastrofalnom stanju, nismo je mogli koristiti jer je u njoj bilo nema šta nema. Bila je zaključana i nije nam bila dostupna. Onda smo u prostorije doma prosto provalili te su ove izbjeglice izašle a kancelariju SDS-a su izmjestili. Počeli smo sa čišćenjem, nešto smo iventara svog donijeli i počeli sa radom. Kada bi bilo zainteresovanih o ovome bi se mogao napraviti jedan dobar film kroz šta smo sve prolazili dok smo ovo uradili što danas imamo.“

Na pitanje, kako za bajrame da li se organizuju, da li ga dostojno obilježavaju dobijamo odgovor: „Bajrami su samo dio aktivnosti gdje smo aktivni. Sve što se tiče Bošnjaka, svih aktivnosti, mi smo tu. Znači mi podržavamo sve aktivnosti a bajrami su vrhunac naših aktivnosti. Poklonićemo vam DVD od bajramske večeri od 2006 godine kada smo po prvi put imali nastup i okupljanje u dvorani Mladost pred prepunom salom.“

Kažu da kadu su krenuli prema dvorani Mladost u Bošnjačkoj nošnji, krenuli su sa pjesmom. Kako su dolazili bliže centru Prijedora tako se i pjesma stišavala. Djeca su sama počela tiše da pjevaju ali i roditelji, da bi harmonikaš pred policijom zasvirao a djeca zaigrala kolo. Prve rekacije su bila smrknuta lica da bi poslije trećeg kola i pjesme dobili aplauz na ulicama svog Prijedora.

Po povratku kući pogledao sam ovaj DVD, oduševio me je i prosto nisam mogao vjerovati da se u srcu Prijedora održala ova svečanost. Ovi ljudi i žene, ova naša djeca danas su naše gazije i polahko vračaju svoj, odnosno naš grad u ono što je nekad bio. Ovdje je čak drugačije nazvati i selam nego, u samo nekoliko kilometara udaljenom, Kozarcu pa čak i u Čikagu.

Pitamo ih kako se finansiraju i dobijamo odgovor od sekretara KUD-a Semanić Alme: “Nešto malo dobijemo iz budžeta općine Prijedor a najviše finasiramo se od samih sebe. Ako uspijemo “prodati” svoje nastupe dobro nam je došlo iako se to potroši za sam odlazak na nastupe”.

Predsjednik KUD-a nam dodaje: “Nekada je to sve drugačije bilo, bilo je dosta sponzora, onih koji su podržavali naš rad, danas je to sve više volonterski ali važno je da postojimo i da smo tu”

„Što se tiče opreme, prvu opremu smo dobili iz Njemačke od KUD-a „Bosna“. Imamo aktivno Udruženje Žena koje šiju opremu, znači sve je ručni rad. Mi platimo minimalno za materijal i rad. Ni taj materijal nije nešto jer radimo sa onim što nam je dostupno i što je najjeftinije.Trudimo se da im platimo koliko smo u mogućnosti da ipak te žene ne rade potpuno besplatno. Međutim to nije ni blizu onoga što bih nama trebalo. Šijemo, maltene, komad po komad. Recimo radili smo sedam kopleta koji ni danas nisu u cijelosti dio kompletne opreme. Onda neko donese iz vana opremu kao donaciju. Sve to nije u cijelosti jer po našem rasporedu igara trebali bi da mijenjamo nošnju ali je nemamo. Sva ta nošnja izgleda kao prava ali nije orginalna“

Gosp. Behzad Čirkin iznosi nam za šta se on zalaže i šta bi trebalo odraditi se u domu gdje se održavaju probe KUD-a „Osman Džafić“ koji je ujedno i mjesna zajednica i na čemu KUD radi. „Ono šta što bilo potrebno jeste da se ovdje napravi novi dom, izradi projekat, gdje bi, naravno, bila okupljanja i žena, KUD-a i mladih, osnovala dramska sekcija itd. a ujedno i bila Mjesna zajednica. Da se naša djeca i omladina ovdje sastaje i čuva. Ta vizija će biti realizovana, a sad drugo je pitanje na koji način i kada.“

Nihad nam dodaje: „Pod ovim krovom imamo razne aktivnosti i djelovanja. Ovdje se okuplja KUD „Osman Džafić“, Udruženje Žena, Udruženje Građana, Mjesna Zajednica, Omladisnki Centar, Fudbalski klub. Znači to su sve udruženja koja ovdje djeluju a vidite koliki je ovo prostor i s čim sve baratamo. Sva ova Udruženja trebala bi da imaju makar svoju kancelariju ako ništa drugo.“

I za kraj Nihad kaže: „Iskoristio bih priliku da pozovem sve stare članove da nam se jave, da se povežemo, pojačamo. Ipak svi oni koji su bili tu i prošli kroz naš KUD imaju drugačiji odnos i više su vezani za nas ovdje u Prijedoru. Želimo znati gdje su, dali su aktivni.“ Za više informacije posjetite www.kudosmandzafic.com.

U jednom smo složni da je ovoj djeci potrebna podrška da bih ostali i opstali.

Ipak živjeti u gradu je nešto drugo. U selima ljudi-povratnici imaju mogućnosti stočarstva i poljoprivrede ali šta sa ovom djecom ovdje, kako ih zadržati. Njihovi roditelji su ih uspjeli kao djecu vratiti i formiraju ih kao jake ličnosti, prkosne i ponosne ali pitanje je šta dalje???

Nije li sazrijelo vrijeme da oni koji su van BiH napokon počnu razmišljati o ulaganju i izgradnji biznisa kako bi se povratnička populacija mogla održati te protjerani mogli se vračati u većem broju a da su im zagarantovana makar osnovna prava, prava na slobodu, dostojanstvo i posao kako bi mogli živjeti ovdje, te tako i opstati kao Bošnjaci.

Dok se to ne desi možemo (oni koji su van BiH) pomoći ovom Udruženju, materijalno i moralno. Posjetiti ih, zvati da gostuju kako širom Evrope tako i u Americi i biti ponosni na njih.