svabo
Originalna Povelja Kulina bana, koja je svjedočanstvo bosanske državnosti u ranom srednjem vijeku, nakon 820 godina "vraća" se kući, u Bosnu i Hercegovinu.
Istina, na određeno vrijeme – bit će izložena u Zemaljskom muzeju BiH 21 dan, a u sklopu Dana Kantona Sarajevo koji će početi 5. maja.
Zahvaljujući prijateljstvu Dubrovnika i Sarajeva, potom suradnji Istorijskog arhiva Sarajevo i Državnog arhiva Dubrovnik, rodila se ideja o predstavljanju bosanskohercegovačkoj javnosti ovog iznimno značajnog dokumenta.
– Radili smo dugo, u medijskoj ilegali, kako bismo uspjeli "dovesti" Povelju Kulina bana u Sarajevo nakon 820 godina i predstaviti je bosanskohercegovačkoj javnosti. Veliku zaslugu za to ima Istorijski arhiv Sarajevo i njegov direktor Sejdalija Gušić i Ivo Orešković, ravnatelj Državnog arhiva u Dubrovniku. Vjerujem da će izazvati veliko zanimanje Sarajlija koji će željeti da je vide, kaže Emir Hadžihafizbegović, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo.
Povelja bosanskog bana Kulina je napisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom.
Ovaj dokument je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego je Povelja bosanskoga bana Kulina i najstariji državni dokument kod svih južnoslovenskih naroda i država. Čuva se u Državnom arhivu u Dubrovniku i svojim sadržajem vjerno svjedoči o bosanskoj državnosti, govori o pravima i povlasticama dubrovačkih trgovaca na teritoriju bosanskog vladara, zazivajući ime Božije, potvrđujući stoljetnu tradiciju prijateljstva naroda Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Ravnatelj dubrovačkog Državnog arhiva Ivo Orešković, ističući, u telefonskom razgovoru, izuzetnu agilnost i trud Emira Hadžihafizbegovića, koji je “značajno doprinio realizaciji ovog historijskog projekta“, za Oslobođenje pojašnjava:
– Ova povelja ima i svoje dvojnike, odnosno znanstveno dokazano mlađi prijepis kojega jednako tako mi čuvamo u Arhivu, kaže ravnatelj Dubrovačkog arhiva. Treći primjerak je otuđen, ili bolje kazano, ukraden od strane srpskog patrijarha, najvjerojatnije u vrijeme ili nakon nesretnog požara u Kneževom dvoru 1817. godine, u kojem je tada bio smješten Dubrovački arhiv. Da je to uistinu tako, potvrđuje činjenica da kad su temeljem naredbe Vlade u Beču 1833. godine najvredniji dokumenti iz Dubrovačkog arhiva odneseni u Beč, među njima su bila samo dva primjerka Povelje. I to ona koja su kasnije zajedno s ostalim dokumentima doživjela svoje “proputovanje“ preko Beograda 1921. godine u Dubrovnik, potom 1941. godine ponovo u Beč i konačno pedesetih godina prošlog stoljeća u Dubrovnik, kome i pripadaju.
– Najveći znanstveni autoriteti koji su se bavili problematikom izvornosti, originalnosti ili autentičnosti srednjovjekovnih povelja i dokumenata potvrđuju činjenicu da je upravo ovaj primjerak, koji čuvaju u Dubrovačkom arhivu, najstariji, odnosno prvi. Kancelarijska praksa Dubrovačke republike bila je izrađivati trgovačke ugovore, ugovore o miru ili prijateljstvu s drugim gradovima ili državama u svom okruženju u više primjeraka, najčešće četiri. Za pretpostaviti je, dakle, da je i u ovom slučaju bilo tako, te da je jedna, odnosno četvrti primjerak vremenom izgubljen u kneževim kancelarijama, a ostala tri doživjela već opisanu sudbinu. Najispravnije je tvrditi da su sve tri povelje u biti izvorne, odnosno originalne, s tim da suvremeni znanstvenici dijele mišljenje kako je ova povelja iz Dubrovačkog arhiva najstariji izvornik, pojašnjava ravnatelj Orešković.
Od ravnatelja Oreškovića saznajemo da se radi o dokumentu koji ima neprocjenjivu materijalnu vrijednost za sve narode koji žive na ovim prostorima, ali zbog njenog osiguranja, Povelja je procijenjena na iznos od milion eura.
– Kako je bilo potrebno udovoljiti zakonskim propisima koji reguliraju postupak iznošenja pokretnog kulturnog dobra van granica Republike Hrvatske, Vlada Kantona Sarajevo je pružila garancije na pomenuti iznos, kaže Orešković.
(Oslobodjenje)
Add comment