Kozarac.ba

TUGA KAO AMERIKA (sasvim privatno)

 

Piše: Sade Alić,
Gost-urednik kozarac.ba

Iako nam se druženje sa ovim javljanjem ne prekida – ja ću nastaviti sa pisanjem iz Čikaga, prekida se moj (ovogodišnji) boravak u našem Kozarcu i našoj dragoj i jedinoj Bosni i Hercegovini.

Želio bih samo u ovom javljanju najaviti šta je još ostalo da se odradi jer imam snimljene intervjue i zabilješke koje je potrebno odraditi. Međutim pošto je ovo moje posljednje (nažalost za ovu godinu) javljanje direktno iz našeg Kozarca želim s Vama podjeliti te najtužnije trenutke kada se spremam za odlazak u Ameriku gdje me sa nestrpljenjem čekaju moja hanuma, djeca Muhammed, Adem i Kanita kojih sam se do bola zaželio, te moje sestre Emina sa suprugom i njenih dvoje djece, moja sestra Edina sa suprugom i njenih troje djece, moja stričevka Šejla sa suprugom i njenih dvoje djece, ostala familija te moji iz Udruženja Kozarčana – Čikago koji smo postali tako bliski da skoro nema razlike između moje bližnje familije i njih, moga džemata i ahbaba i mnogih, mnogih prijatelja.

Ovdje ostavljam majku i sestru koja boluje od dawn sindroma, te sižera (padavice) kojoj je potreban apsulutni mir. Koliko god mi je žao sestre toliko mi je žao majke koja je od samog njenog buđenja u putpunosti služi do pred spavanje ali sestra mi se bolje osjeća ovdje te je to i razlog što borave za stalno ovdje. Svatko od nas ima neke svoje probleme a kod mene je takvo stanje da sam i ja kao i moja familija pod nekom stalnom napetošću.

Boli me i u srcu mi je velika tuga što ne mogu pruštiti sebi da ponovo vratim se na svoje čak za nekoliko godina a godine prolaze, što reče jedan moj školski na privatnom e-mailu „jesi buraz očelavio jedva te prepoznah“ ali takvi smo mi Kozarčani večina nas bosa po glavi i mijenjamo se kako fizički tako kao i formirane osobe.

Sada je u Kozarcu najljepše, sve cvjeta i beharom miriše. Neke ptičice svako jutro vas bude na sabah, nisam ih prije viđao, sigurno od vas neko zna o kojim ptičicama se radi, prekrasnog su glasa i čovjeku nemože biti krivo što vas bude i to još na sabah. Pa onda sa balkona pogledate izlazak sunca tačno više Kozare i repetitora i vidim svoj san da jednog dana vratim se, klanjam sa svojom hanumom sabah i na balkonu, dok sunce izlazi, ispijamo jutarnju kahvu, dok vam Brusunca veselo žubori.

Umorio sam se, jedan sam čitav dan morao ležati i skoro biti nepokretan dok nisu prestali bolovi u nozi. Psihički također, napisao sam do sada 7 tekstova za ovu našu stranicu i za Vas, želeći da vam prenesem dio atmosfere kako je to danas u Kozarcu ali u Bosni, kada nije „sezona“. Nije lahko jer je za te tekstove koji su napisani u dan ili dva bilo potrebno da se dorade i urade kako treba ali se nadam i vidim da su shvaćeni i hvala Vam na tome od sveg srca. Vi ste tj. mi smo najbolja raja u cijeloj Bosni.

Postoje i neka razočarenja, koja su ovdje razumljiva ako živite ovdje ali za nas koji smo vani nerazumljiva. Najžalosnije od svega je da smo, kako Kozarčani tako i stanovništvo općine Prijedor, prepušteni sami sebi. Imao sam razne kontakte i razgovore. Iz Sarajeva dolaze samo, prosto rečeno, naredbe ali ne i politička ili bilo kakva druga pomoć. Traba o ovome pisati da bi se shvatili ljudi koji ovdje žive i koji su prepuštani sami sebi. Toliko je onih kojima je potrebna pomoć iz svih sagmenata života, ali isto tako pomoć je potrebna i nama koji smo vani makar da nam se praktično pokaže više razumjevanja.

Sva je Bosna u humanitarnom haosu, svugdje je potrebna humanitarna pomoć, nitko ili veoma slabo se brine o ovoj kategoriji društva. Koliko je onih kojima ponos ne dozvoljava da traže i svoja prava koji su im osigurana u državnim institucijama a kamoli da zatraže pomoć od ljudi koji nisu u BiH. Potrebno je puno više jedinstva i ozbiljnosti te samom pristupu ovom problemu da bih se izašlo iz ove krize.

Kozarčani mogu dosta učiniti, oni koji su vani, ali ne kao pojedinci nego kao Udruženja ili Klubovi jer samo tako se može čuti i naš glas i da se taj glas vrijednuje i poštuje. Izgradili smo kuće i sada je vrijeme za neke druge projekte u koje moramo biti svi uključeni. Moramo shvatiti da je Kozarac ipak jedna mala sredina ali sa velikim, ogromnim srcem.

Pred nama je rad i moramo se što više uključivati i pitati se za svoj Kozarac ali i za svoj Prijedor, jer kako mi reče jedan intelektualac u Prijedoru, večina nas je rođena u Prijedoru i mi smo faktički po samom rođenju svi Prijedorčani a to je bilo planski i smišljeno iz razloga koji će tek doći na vidjelo.

I na kraju da napomenem da ostaju izvještaji i intervjui sa:
Muhidn Šarić – direktor škole u Kozarcu, pjesnik,
Sa Gen. Fikretom Čuskićem,
Šerif Jaskić – Hifo,
Udruženje Prijedorčanki „Izvor“,
Kulturno Umjetničko Društvo „Osman Džafić“ – Prijedor,
I jedan projekat vezan za našu djecu (iz vana) i njihov boravak ovdje.

I ne zaboravite iznenađenje koje spramamo za malog gaziju ili gazijku Blažević, inšAllah. Nastavite sa javljanjem. Amerikanci su odmah prepoznali o čemu se radi i to možemo uvesti u praksu a poslije ovog obavljenog projekta i za ostale i buduće familije sa prinovama.
[email protected]

Hvala Vam i neka Vas Bog sviju čuva, kako Vas tako i Vaše familije.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.