svabo
More vjerskih simbola koji podsjećaju na protekli rat i koje po Bosni i Hercegovini susrećemo na svakom koraku uskoro će biti uvećano za još jedan krst, neobičan i po namjeni i po dimenzijama.
Na monumentu visokom 26 metara i širokom 18 metara biće, kako se navodi, ispisana imena više od 5.800 poginulih, zarobljenih i nestalih civila i vojnika Republike Srpske. Krst će stajati na Zlatištu, po zlu čuvenom toponimu podno Trebevića i, kako pišu novine, “podsjećati na stradanje Srba iz Istočnog Sarajeva”.
Iza gradnje ovog čudovišnog simboličnog spoja rata, religije i populističkog inata stoje dvije organizacije koje okupljaju porodice poginulih i nestalih, odnosno bivše logoraše Republike Srpske.
Ovih nekoliko šturih podataka, sažetih u jednoj novinskoj vijesti, imalo je snagu detonatora, izazvavši lančanu eksploziju gnjeva u Sarajevu. Četnička provokacija, uvreda, cinizam, sramotan čin – najčešći su atributi kojima Sarajlije ispoljavaju svoj revolt prema gradnji pomenutog spomenika. Savez logoraša BiH traži od visokog predstavnika Miroslava Lajčaka da zabrani njegovu gradnju. Najprovokativnije mjesto u cijeloj toj priči je samo Zlatište. Svako ko je preživio dugu, paklenu opsadu Sarajeva zna da je sa tog mjesta svakodnevno po gradu sijana smrt. Sa Zlatišta su divljački i podmuklo ubijani ljudi, žene i djeca, bez obzira kojoj su vjeri i naciji pripadali. Krst na Zlatištu će, ponosno ističu njegovi naručioci, noću biti osvijetljen reflektorima. Oni valjda vjeruju kako će pogled preživjelih Sarajlija biti mazohistički i danonoćno uprt u to ukleto mjesto u trebevićkom krajoliku. Kao da patnja koju su ovom gradu nanijeli osvetnici s brda nije bila dovoljna.
Bilans njihovog krvavog pira nad opkoljenim gradom iznosi 11 hiljada ubijenih civila, od čega hiljadu i po djece. Njihov komandant, general Stanislav Galić osuđen je u Hagu kao ratni zločinac na najtežu kaznu – doživotnu robiju. Nikada se neće saznati koliki je u tom četničkom knjigovodstvu smrti udio ubica sa Zlatišta, ali je sigurno da nije mali. U proteklom su ratu, po prirodi stvari, ginuli i Srbi. I oni imaju pravo na spomenike svojim poginulim ratnicima. Međutim, spomenik na Zlatištu nije izraz takvog pijeteta. On ni po svojoj lokaciji, ni po svojoj formi (krst) ne doprinosi istini, iščezavanju mržnje i pomirenju. Naprotiv, taj krst-spomenik vrijeđa ranjenu dušu Sarajeva, koja je i danas, dvanaest godina nakon rata, puna oštrih ožiljaka, koje ne mogu da sakriju ulične žardinijere sa cvijećem, niti stakla i beton novoizgrađenih i renoviranih zgrada.
Krst sam po sebi nikom normalnom ne bi trebalo da smeta, ali krst-spomenik ubicama građana Sarajeva iznevjerava svoju religijsku simboliku i djeluje kao crkveno pokriće za zločin. Ironičan prema “inflaciji” spomenika poginulima u ratu, predsjednik bivših logoraša RS-a Branislav Dukić primjećuje kako “samo što još na interfone po haustorima nismo počeli podizati spomenike žrtvama”. Dukić potom, možda i ne htijući, otkriva o čemu je ovdje riječ: “Ni Hrvati nisu napravili križ na brdu kod Mostara zbog vjere, nego da prkose Bošnjacima s kojima su tamo ratovali”. On, izgleda, smatra kako je to bio rat križa i polumjeseca sa zvijezdom?! Bilo kako bilo, sad je bar jasno na čemu smo: u temelju budućeg monumentalnog krsta na Zlatištu je prkos! Prkos prema bošnjačkom Sarajevu. Poruka krsta-spomenika dakle glasi: sa ovog mjesta smo vas ubijali.
Moglo bi se reći da sličnu poruku sadrži i ogromni betonski križ na Humu iznad Mostara, odakle je HVO granatirao sirotinjske mahale sa obje strane Neretve. Ovdje dolazimo na teren postratne tranzicije Bosne i Hercegovine i uloge religije u tom paklu. Široka je to i složena tema, ali je za potrebe ove kolumne dovoljno konstatovati da vjerske institucije, bez izuzetka, ne zaslužuju pozitivnu ocjenu. Umjesto istinskog ekumenizma, na djelu je neka vrsta hladnog rata među religijama, iako to vjerski poglavari neće javno reći. Vjerski simboli su ušli u masovnu upotrebu i služe svemu i svačemu, a najvažniju ulogu imaju u obilježavanju teritorija, kako bi se “drugom i drugačijem” stavilo do znanja ko je tu “u svojoj vjeri, na svojoj zemlji”. Mostarski biskup Ratko Perić, osvjedočeni kleronacionalista, proglasio je križ na Humu simbolom grada Mostara i predziđa katoličanstva, iako ni jedno ni drugo ne odgovara istini. Krstovi su, opet, tu da ukažu na mala i velika “predziđa” pravoslavlja.
Prije koliko pola stoljeća, i kasnije, u Bosni su nicali visoki fabrički dimnjaci, kao simboli industrijskog napretka, a danas se sve više dižu u nebo crkveni zvonici i minareti, križevi i krstovi, što je postalo pitanje dominacije jedne religije nad drugom. Naručioci njihove gradnje kao da vjeruju da će tako biti bliže Bogu. Međutim, sigurno je jedino to da ćemo tako svi biti udaljeniji od mirnog i harmoničnog života na zemlji.
Gojko Berić
(Oslobodjenje)
Add comment