Kozarac.ba

Kosovo – pa što?!

Dugo najavljivana i u nedjelju usvojena Deklaracija o neovisnosti Kosova zapravo je oživotvorenje proročkih riječi pokojnoga srbijanskog premijera Zorana činđića, s kraja prošloga stoljeća, da za Srbiju, nakon ‘99, iz te, sad već bivše, pokrajine nema dobrih vijesti.

Te je godine, pomalo se to – bojim se i  u Bosni i Hercegovini – zaboravlja, na jugu Srbije kuliminirala represija Miloševi­ćeva  režima; u selu Račak dogodila se repriza Srebrenice, a Beograd je ustrajavao na bosanskom scenariju. Što je napokon natjeralo Europsku uniju i SAD da posegnu za NATO-ovim bombama.

Praktički od tada pa do danas, kada Kosovari žive svoje dane iz snova, bilo je samo pitanje dana kada će Europa dobiti novu državu – čime je, evo,  17 godina nakon prvog rata u Sloveniji okončan dugi i krvavi raspad SFRJ. Osovina Moskva – Beograd doslovce je do posljednjeg trenutka pokušala omesti  političku realnost i povijesnu neumitnost. U tom je kontekstu afirmirana teza kako je priznanje Kosova opasan presedan. Što je spremno do­čekano u Banjoj Luci – trećem oku u glavi.

Podsjetimo, međutim, kako je ista argumentacija rabljena i u ljeto ‘91. kada su Slovenija i Hrvatska izašle iz Jugoslavije i demokratski, nakon referenduma, proglasile neovisnost. Ugl­e­dni je analitičar Krsto Cviić nedavno podsjetio kako su protiv slovenskog i hrvatskog raskida s nekadašnjom zajedničkom državom korišteni i najbizarniji argumenti. Primjerice, čak i taj kako bi i Talijani, vrlo brojan i značajan dio populacije u New Yorku, mogli – pozivajući na “hrvatsko-slovenski slučaj“ – proglasiti otcjepljenje?!

Danas, nešto manje bizarno, ali zato istovremeno i ne ništa više realno, upozorava se kako bi za kosovskim Albancima mogli krenuti separatisti iz Abhazije, Baski, makedonski Albanci, Škoti, pa čak i Mađari što trenutačno žive u Slovačkoj i Rumunjskoj, te, jasno, Srbi iz Republike Srpske koji referendumom prijete još otkako se ustoličio tamošnji vožd Milorad Dodik.

Zaboravlja se pritom, naža­lost, nerijetko i u političkom Sarajevu, na desetljeće Miloševićeve (1989-1999) kosovske represije; novi car Lazar, kako su još od Gazimestana, te uvertire krvavoga jugoslavenskoga raspada, Srbi tepali kasnije potvrđenome balkanskome krvniku, nije, baš kao ni u Hrvatskoj i u BiH, birao sredstva.

 Zločin i genocid svih je tih godina bio srpski brend. Posljednji račun toga krvavoga pira Beogradu je u nedjelju  došao na naplatu. Nije, dakle, presedan Kosovo-država, nego bi presedan bio Kosovo-pokrajina, u hladnom i od vremena do vremena genocidnom velikosrpskom zagrljaju – na koji je, uostalom, podsjetila i otužna vojna parada u Nišu dva dana uoči definitivnog kraja kosovske bitke.

Tim slijedom, potpuno je deplasirano pitanje: što će biti Dan poslije. Neće biti ništa! Godinama – pa, jasno, i posljednjih dana – vodeći potpuno pogrešnu politiku, Srbija se dovela u poziciju da u EU uđe bez Kosova, uz izglednu političku koncesiju koja obećava prečicu ka Bruxellesu. Ili, pak, da izabere izolaciju. Ali, opet bez Kosova!

Korespondirajući s ovom srbijanskom dvojbom, Unija je svoje već rekla; od subote je, uz potpuno suglasje članica, praktički počela misija EULEX-a, civilne misije EU-a, čijih će 2.000 policajaca i pravosudnih dužnosnika u roku od četiri mjeseca zamijeniti misiju UNMIK-a. Naravno, sigurnost na Kosovu ostaje čuvati i 16.000 vojnika KFOR-a, što bi trebalo pružiti dodatnu garanciju srp­skoj manjini na Kosovu.

U cijeloj ovoj kosovskoj priči, zapravo na njezinu kraju, vrlo je značajna uloga aktualnoga kosovskoga vodstva. Tamošnjim Srbima, naime, miran, normalan život ne trebaju garantirati NATO-ove duge cijevi, nego demokratska vlast. Uspije li se doista izgraditi takva država, a u što se ovih dana kune premijer Hašim Tači, veliko i višednevno slavlje Kosovara imat će smisla.

 

Piše: Josip Vričko  (Oslobodjenje)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.