Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Allah je vjernike podijelio u tri kategorije:”Mi cemo uciniti da Knjigu poslije naslijede oni Nasi robovi koje Mi izaberemo; bit ce onih koji ce se prema sebi ogrijesiti, bit ce onih cija ce dobra i losa dijela podjednako teska biti, i bit ce i onih koji ce, Allahovom voljom, svojim dobrim dijelima druge nadmasiti-zato ce veliku nagradu dobiti.” (El-Fatir, 32)

Iako se u ovome ajetu jasno naglasava odabranost, robovanje Allahu i naslijedjivanje Knjige, u njegovom pojasnjenju na prvo mjesto stavljeni su oni koji ce se prema sebi ogrijesiti, a to su oni koji lahko upadaju u grijehe i nepokornost; zatim dolaze oni cija ce dobra i losa dijela podjednako teska biti, a to su oni koji “umjereno” grijese, ali su “umjereni” i u dobru; i na kraju, su oni koji ce, Allahovom voljom, svojim dobrim dijelima druge nadmasiti.

Svima njima Allah obecava veliku nagradu:“Edenske perivoje u koje ce uci, u kojima ce se zlatnim narukvicama, biserom ukrasenim, kititi, a haljine ce im, u njima, od svile biti. “Hvaljen neka je Allah”-govorit ce-“Koji je od nas tugu odstranio, Gospodar nas, zaista, mnogo prasta i blagodaran je” (El-Fatir, 33.-34.)

Ovo je samo jedno od mjesta u Kur'anu gdje Uzviseni Gospodar, na jedan specifican i dusama drag nacin, daje lijepo i radosno obecanje, sto se posebno moze reci za dio u kojem se kaze: “Koji je od nas tugu odstranio”, jer zivot na dunajluku, bez obzira koliko bio ugodan i lijep, uspjesan i blagodaran, nije sacuvan tuznih situacija, do kojih moze doci ili zbog toga sto nesto od spomenutog nije ostvareno u mjeri u kojoj bi neko zelio, ili zbog stvari koje pomucuju postignutu srecu, kao sto su zavist, zluradost, spletkarenje i nelojalna konkurencija.

U hadisu koji je poznat kao “Dzibrilov hadis”, u kojem je Dzibril Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavio tri pitanja, jedno o islamu, drugo o imanu i trece o ihsanu, imamo, pa mogli bismo slobodno reci, ista tri stepena ili kategorije vjere i vjernika, koji su elaborirani u uvodnom ajetu.

Islam bi se mogao definirati kao vanjska manifestacija vjere, koja moze biti popracena povremenim grijesenjem i nemarnim odnosom spram propisanih obaveza, iman kao unutarnja, srcana i dusevna manifestacija, i cvrsto ubjedjenje koje tijelo i udove sprecava od cinjenja grijeha, sto sugerira drugi hadis:”Bludnik dok cini blud nije mu'min” (tj. nije na stepenu imana), ihsan je najveci i najcasniji stepen onih koji su otisli korak dalje ispred mu'mina dodavsi obaveznim dijelima i dobrovoljna.

Covjek, zbog svoje prirodne labilnosti, nestabilnosti i prevrtljivosti, moze u razlicitim vremenskim periodima proci kroz sve ove stepene. Mozda su upravo Poslanikove, s.a.w.s., rijeci: “Ljudsko srce je nemirnije i prevrtljivije od lonca kada u njemu kljuca voda”, najbolji argument za to.

Kada imamo na umu ovakvo kur'ansko-sunnetsko tumacenje i interpretaciju promjenjivosti ljudskog stanja, onda nam nije tesko primjetiti da je rezon onih koji od svih ljudi ocekuju, zahtijevaju i insistiraju da budu na istom stepenu bogobojaznosti, lojalnosti vjerskim propisima i slijedjenju Poslanikove prakse, u koliziji sa sa tim ucenjem.

On je u koliziji i sa Bozanskim zakonitostima, a prestavlja i uspostavu normi koje vecina ljudi ne moze postovati, a ako se pred njih ne postave alternativna rjesenja, odstupice od Pravog puta, posustati i napustiti dobro dijelo.

Smutljivacki i konfuzno djeluje kada bi neko otisao u omladinski klub, udruzenje, skolsko odjeljenje i tamo izigravao detektiva koji se raspituje o svemu i svacemu, i pokazivao interesovanje za detaljima svega negativnog sto tamo zatekne, zasto je neciji fizicki izgled ovakav ili onakav, zasto neko koristi ovu ili onu rijec, i isljedjuje ih kao na Dan velikog sudjenja, razvrstava na prijatelje i neprijatelje, istomisljenike i neistomisljenike, lojalne i nelojalne.

Uputio bih bratski savjet svakome ko se tako ponasa da stvar suda i osude ostavi Onome Ko je stvorio njega i njih, a da se on ukljuci u proces njihovog popravka i pri tome bude jako strpljiv, tolerantan, dalekovidan, i spreman da od tih ljudi nauci ono sto mu je potrebno. On nije niciji nadzornik niti svodilac racuna.

Nije uvijet necije privrzenosti islamu da bude stjecatelj znanja, hafiz Kur'ana, ili pozivac na Pravi put, i sve sto vise budemo ljudima postavljali vjestackih uvjeta za lojalnost i privrzenosti islamu, krug onih koji se drze vjere bit ce sve uzi i uzi.

Pretpostavka da svi ljudi mogu biti jednako dobri u ibadetu, ponasanju, stidu i moralu, i na jednak nacin to mogu izraziti i manifestirati, nerealna je, neobjektivna i ne korespondira stvarnosti.

Naravno, dobrodosao je svaki pokusaj koji vodi ka onome najboljem, ka vrhuncu, ka zrelosti, ali bez ikakve nametljivosti, tvrdoglave upornosti insistiranju na necem sto nije nuzno, jer to moze uzrokovati takvu podjelu i neprijateljstvo u drustvu da ce pozitivni rezultati koji se na taj nacin ostvare ostati neprimjeceni.

Dobrodosao je svaki takav pokusaj i onda kada on ne znaci zapostavljanje sustinskih znacenja vjere i zivota, i njihovo zrtvovanje na putu neprestane borbe za prakticne pojedinosti vjere u kojima neko moze biti djelimicno ali ne i apsolutno u pravu, kao sto je dobrodosao i onda kada se od nekih vanjskih oblika manifestacije vjere ne pravi konacna vaga za sudjenje, ocjenjivanje drugih i razvrstavanje.

Jedini kriteriji po kojem je dozvoljeno vrednovati ljude je kriterij bogobojaznosti, sto nam pojasnjavaju rijeci Allaha, dzelle sanuhu: “O ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne zene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najvise boji, Allah usitinu sve zna i nije Mu skriveno nista” (El-Hudzurat,13.)

Bogobojaznost se prije svega gradi u srcu, a zatim potvrdjuje u praksi i ponasanju. U interesu je vjere da se ni po kojoj osnovi ne veze za individualne interpretacije i praksu, koje se dozivljavaju kao nesto sto ne smije biti korigovano niti mu se smije uputiti bilo kakav prigovor, ili ciji se nestanak sa scene tumaci kao nestanak vjere.

Allahova je milost veca od toga da bi je ljudi svojim skucenim poimanjem mogli ograniciti.

Mozda u Dzennet udje covjek ili zena zbog jednog iskrenog trenutka, suze, pomisli, humanog gesta prema covjeku ili zivotinji, neznatnog dijela, lijepe zavrsnice ili, ako nista, zbog preziranja vlastite licnosti, dok neko ko je po svojim vanjskim djelima daleko ispred njih, nece ostvariti tu nagradu zbog nemara kojim je on ispunio svoje srce, umisljenosti, oholosti, prigovora za ucinjeno djelo, otezavanja ljudima u necemu sto nije njegovo pravo, atakovanja na cast, nepravde, nasilja i loseg odnosa prema rodbini.

I jednima i drugima je bolje da se oslone na Allahovu milost i dobrotu nego na vlastita djela, jer “kada bi Allah kaznio stanovnike nebesa i Zemlje, kaznio bi ih pravedno, a kada bi im ukazao milost – ona je vrednija od njihovih djela”, kao sto je nevedeno u hadisu, koji su zabiljezili Ahmed i Ebu Davud

LIjepo je rekao pjesnik:”Njegovi robovi nemaju kod Njega nikakvih potrazivanja, niti ce iciji trud kod Njega propasti. Onaj koga On kazni, kaznio ga je pravedno,a kome uzitak priusti, pocastio ga je Svojom dobrotom. On je plemenit i neizmjerno dobar.”
.

(Dr.Selman ibn Fehd el-Avde)