svabo
Ostavka predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Nikole Å pirića otvorila je novu stranicu u otporu političke vrhuške u RS, na čelu s premijerom Miloradom Dodikom, mjerama visokog predstavnika.
Miroslav Lajčak je u pravu kad upozorava na nelogičnost u Å pirićevom gestu koji mu se učestalo žalio da Vijeće ne može da efikasno radi zbog problema s kvorumom i načina glasanja. Kada je Lajčak donio mjeru koja otklanja te prepreke – čuvajući ustavni položaj, strukturu i mehanizme rada Vijeća – Å pirić se tome usprotivio i podnio ostavku, očigledno krajnje nevoljko, po Dodikovom diktatu.
Dodik je ranije najavio opciju prelaska SNSD u opoziciju. Taj politički paket sadrži mogućnost ostavki u izvršnim državnim organima, dakle i u Predsjedništvu BiH. U toj kombinaciji, SNSD bi ostao u skupštinskim domovima Parlamenta BiH, s tim da bi njegovi zastupnici glasali protiv bilo kakve odluke.
Formiranje nove skupštinske većine na državnom nivou bilo bi teško izvodivo s obzirom na sadašnje jedinstvo stranaka iz RS u otporu Lajčaku. Mogućnost vanrednih izbora ne obećava bitnu promjenu odnosa političkih snaga, posebice u RS. Ako bi i nakon tih izbora stranke iz RS odbile da budu u vlasti, opet bi se zatvorio krug ustavno-parlamentarne nemoći bh. države pred takvom situacijom. Trećina poslanika Predstavničkog doma bira se iz RS, a u Domu naroda od 15 delegata mora biti pet Srba iz RS.
Nakon neuspjeha u dogovoru o reformi policije, OHR je krenuo s vraćanjem na Dejtonski sporazum kako bi se iz njega izvuklo sve što je u korist snaženja BiH. U skladu sa dejtonskim ovlašćenjima, visoki predstavnik je dao tumačenje procesa odlučivanja u Parlamentu i Vijeću ministara BiH i nametnuo mjere u vezi s tim. Htjelo se time Dodiku i bratiji pokazati da njihovo površno i jednosmjerno zalaganje za striktno poštivanje Dejtona može značiti politički bumerang za njih.
Nastojeći izbjeći dejtonski bumerang, a s težnjom da se on vrati pravo u glavu onima što su ga poslali, Dodik i njegovo političko zaleđe šalju dvije osnovne poruke: iskoristićemo dejtonski Ustav BiH kako bismo dokazali da bh. država ne može funkcionisati bez RS, a da ”naš” entitet može bez BiH; i, da u tom našem nastojanju nismo sami.
Nesrazmjernost reakcije u RS u odnosu na objektivnu težinu LaÂjčakovih mjera treba promotriti iz najmanje tri ugla.
Prvo, kao agresivno testiranje volje i jedinstva međunarodnih autoriteta – s udarom na Lajčakovu ličnost, bonska ovlaštenja, aparaturu OHR i tu instituciju samu.
Drugo, kao nastojanje da se preduprijede ili bar ublaže sljedeće mjere visokog predstavnika.
Treće, kao poziv za intervenciju i zajedničko djelovanje sklonim vanjskim faktorima – Rusiji i Srbiji, zbog navodne temeljne ugroženosti bh. Srba, što je zgodno došlo za uvezivanje sa pitanjem rješavanja statusa Kosova i pretenzija Moskve u vezi s tim.
S jedne strane je jedinstvo SAD i EU u odlučnosti da se očuva cjelovita bh. država i ojačana vrati na evroatlantski kurs, što je praćeno i nedvosmislenim porukama iz NATO-a i EUFOR-a da će braniti takvu politiku i mir i regiji. S druge strane je udružena namjera Moskve i Beograda da BiH uvuče u kosovsku igru. Ostavimo da negativnoj internacionalizaciji bh. pitanja pariraju Vašington i Brisel (EU-NATO).
Å ta u BiH? Lajčak odbija ucjene ostavkama, tvrdi da ima rješenje za političke destrukcije u provedbi svojih namjera. Možda bi ponedjeljak mogao doprinijeti labavljenju unutarnjih napetosti. Tada bi trebalo biti poznato da li su ekspertni timovi OHR i RS došli do tumačenja mjera visokog predstavnika koje bi zadovoljile stavove NSRS.
Zija Dizdarevic-Oslobodjenje
Add comment