Kozarac.ba

Pusti snovi


Piše: Vlastimir Mijović

Jučerašnja izdanja naših dnev­nih novina nepogrješivo su se slo­žila u jednom: događaj dana su oštre riječi koje je Dodiku i srpskim političarima uputio američki ambasador Čarls Ingliš. Složili smo se i u drugom: Sukob s Lajčakom, sukob je s Amerikom – dakle s porukom koja je u Inglišovom istupu zazvučala najjače. Ona se, upravo u tom obliku, i našla na naslovnicama naše štampe.

Nemam namjeru da gatam, ali stvari su postale toliko jasne da mi se čini da mediji, i ukupna javnost, danas mogu bez problema da se slože u još nečemu: Milorad Dodik i srpska politika nisu se uplašili Inglišove neobično oštre retorike. Još konkretnije: oni poručuju da će nastaviti tuču s Lajčakom. I najkonkretnije: Dodik i srpska politika pokazuju da su spremni na otvoreni sukob i sa samom Amerikom!

Do toga je došlo, dragi moji. Mic po mic, maske su popadale, prazne priče gurnute ustranu, a jezici naoštreni kao britke sablje. Parcijalne reforme, dotjerivanje kojekakvih poslovnika, naganjanje o ustavnim sitnicama – na čemu se već godinama gubi vrijeme – potpuno su razobličeni kao nevješti pokušaj bijega od istine. A istina je, ma koliko od nje okretali oči, krajnje jednostavna i krajnje opasna: politici koja danas zastupa ovdašnje Srbe cilj nije Bosna i Hercegovina. Njen cilj je Srbija ili, možda kao prelazna faza, nezavisna država po imenu Republika Srpska. Utoliko ni rješavanje naše političke krize ne može ići nikakvom suptilnom linijom ispravljanja krivulja ni ravnanja neravnina. Ovdje se radi o elementarnoj odbrani autentičnosti, suverenosti i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine. Jer, srpska politika odavno se ne bavi pitanjem njenog funkcionisanja; ona je i dalje zakovana na pitanju njenog postojanja. I to s jasnim ciljem – njenog razbijanja!

Da bi se to spriječilo, a Bosna i Hercegovina konačno uvela u fazu organizovanog jačanja svoje državnosti, pod njom se moraju učvrstiti dva stupa. Jedan stup bio bi sazdan od snažnog i dosljednog opredjeljenja velikih sila da održe riječ datu u Dejtonu, te da podupru izgradnju najmanje onakve BiH kakva je tamo programirana i to ovjereno službenim garancijama najmoćnijih država svijeta. Drugi stup je konstruktivna srpska politika, koja konačno mora izaći na javu i zaboraviti snove i tlapnje o komadanju Bosne i Hercegovine, te izgradnji Republike Srpske kao države u državi, što ona danas objektivno jeste.

Prvi stup posljednjih dana vidno se uzdiže, usudio bih se reći vidnije no ikad nakon Dejtona. OHR i njegovi pokrovitelji, prije svih Amerika, kao da su konačno izgubili iluzije o srpskoj politici i na nju, s punim pravom, udarili direktno u čelo. Ili će ona postati “bosanskija” ili će međunarodna zajednica pristupiti organizovanoj političkoj odmazdi – poruka je koju je najjasnije izrazio američki ambasador Ingliš, a kojoj su podršku dale praktično sve globalno uticajne zemlje, sem Rusije.

Iluzije, međutim, nikako da splasnu tamo gdje treba da nikne drugi stup: u srpskoj politici. Iako su ih guje ljuto izujedale dok su slijedili Karadžića i Miloševića, Srbi su ponovo u situaciji da budu taoci nedoraslih političara, umišljenih i neobrazovanih, bahatih i neodgovornih “vizionara” poput Milorada Dodika i karijerističke bulumente kojom se on okružio.

U ovom času nije posve jasno koliko se narod sam povodi za političkim avanturistima, čega ima, ili su ti avanturisti u Republici Srpskoj instalirali diktatorski režim u kojem narod može da misli samo ono što mu se političkom i medijskom režijom servira, a što je u dodikovskoj eri više nego očigledno. Još je bitnije neumitno uvjerenje da se bitka koju je poveo Milorad Dodik jednostavno ne može dobiti, bitka za rušenje Bosne i Hercegovine.

Sjetimo se, uostalom, s kolikom vojnom, političkom, diplomats­kom i ekonomskom premoći su na ovu zemlju svojedobno udarili Milošević i Karadžić. Pa su dobili “i po prstima i po nosu”.

A s čim udaraju sada? Sa destruktivnom energijom jednog vla­šću opijenog i bolesno sujetnog političkog diletanta, Milorada Dodika, i sa krajnje nesigurnom i globalno nejakom međunarodnom zaleđinom u liku Putinove Rusije.

Malo i premalo. Zapravo, dovoljno samo za novi veliki nacionalni fijasko.

U trenutnom odnosu snaga, za srpsku politiku od krunskog je značaja činjenica da je za protivnika opet odabrala onog od kojeg je već jednom glatko izgubila – Ameriku. I opet će izgubiti. Ali ne samo zbog snage tog protivnika. Ovakva srpska politika, naime, nije samo u srazu s velikim silama: ona je u tragičnom sukobu s interesima, mogućnostima i objektivnim mjestom srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Tom narodu nije mjesto preko Drine. Mjesto mu je u njegovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, u ravnopravnom statusu i koegzistenciji sa vijekovnim suvlasnicima ovoga grunta, Bošnjacima i Hrvatima. Srpska politika će se kad-tad morati suočiti s ovom neminovnošću i svom narodu omogućiti da se konačno spusti na zemlju, da napusti sanak o preseljenju i punom energijom se posveti uređenju kuće u kojoj sada stanuje.

Sve ostalo pusta je tlapnja opijenih i nedoraslih političara koji se svako malo hvataju za gusle i svom nesretnom narodu gude pjesme o porazima kao najvećim srpskim pobjedama.

(Oslobodjenje)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.