svabo
Piše: Vlastimir Mijović
Jučerašnja izdanja naših dnevÂnih novina nepogrješivo su se složila u jednom: događaj dana su oštre riječi koje je Dodiku i srpskim političarima uputio američki ambasador Čarls Ingliš. Složili smo se i u drugom: Sukob s Lajčakom, sukob je s Amerikom – dakle s porukom koja je u Inglišovom istupu zazvučala najjače. Ona se, upravo u tom obliku, i našla na naslovnicama naše štampe.
Nemam namjeru da gatam, ali stvari su postale toliko jasne da mi se čini da mediji, i ukupna javnost, danas mogu bez problema da se slože u još nečemu: Milorad Dodik i srpska politika nisu se uplašili Inglišove neobično oštre retorike. Još konkretnije: oni poručuju da će nastaviti tuču s Lajčakom. I najkonkretnije: Dodik i srpska politika pokazuju da su spremni na otvoreni sukob i sa samom Amerikom!
Do toga je došlo, dragi moji. Mic po mic, maske su popadale, prazne priče gurnute ustranu, a jezici naoštreni kao britke sablje. Parcijalne reforme, dotjerivanje kojekakvih poslovnika, naganjanje o ustavnim sitnicama – na čemu se već godinama gubi vrijeme – potpuno su razobličeni kao nevješti pokušaj bijega od istine. A istina je, ma koliko od nje okretali oči, krajnje jednostavna i krajnje opasna: politici koja danas zastupa ovdašnje Srbe cilj nije Bosna i Hercegovina. Njen cilj je Srbija ili, možda kao prelazna faza, nezavisna država po imenu Republika Srpska. Utoliko ni rješavanje naše političke krize ne može ići nikakvom suptilnom linijom ispravljanja krivulja ni ravnanja neravnina. Ovdje se radi o elementarnoj odbrani autentičnosti, suverenosti i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine. Jer, srpska politika odavno se ne bavi pitanjem njenog funkcionisanja; ona je i dalje zakovana na pitanju njenog postojanja. I to s jasnim ciljem – njenog razbijanja!
Da bi se to spriječilo, a Bosna i Hercegovina konačno uvela u fazu organizovanog jačanja svoje državnosti, pod njom se moraju učvrstiti dva stupa. Jedan stup bio bi sazdan od snažnog i dosljednog opredjeljenja velikih sila da održe riječ datu u Dejtonu, te da podupru izgradnju najmanje onakve BiH kakva je tamo programirana i to ovjereno službenim garancijama najmoćnijih država svijeta. Drugi stup je konstruktivna srpska politika, koja konačno mora izaći na javu i zaboraviti snove i tlapnje o komadanju Bosne i Hercegovine, te izgradnji Republike Srpske kao države u državi, što ona danas objektivno jeste.
Prvi stup posljednjih dana vidno se uzdiže, usudio bih se reći vidnije no ikad nakon Dejtona. OHR i njegovi pokrovitelji, prije svih Amerika, kao da su konačno izgubili iluzije o srpskoj politici i na nju, s punim pravom, udarili direktno u čelo. Ili će ona postati “bosanskija” ili će međunarodna zajednica pristupiti organizovanoj političkoj odmazdi – poruka je koju je najjasnije izrazio američki ambasador Ingliš, a kojoj su podršku dale praktično sve globalno uticajne zemlje, sem Rusije.
Iluzije, međutim, nikako da splasnu tamo gdje treba da nikne drugi stup: u srpskoj politici. Iako su ih guje ljuto izujedale dok su slijedili Karadžića i Miloševića, Srbi su ponovo u situaciji da budu taoci nedoraslih političara, umišljenih i neobrazovanih, bahatih i neodgovornih “vizionara” poput Milorada Dodika i karijerističke bulumente kojom se on okružio.
U ovom času nije posve jasno koliko se narod sam povodi za političkim avanturistima, čega ima, ili su ti avanturisti u Republici Srpskoj instalirali diktatorski režim u kojem narod može da misli samo ono što mu se političkom i medijskom režijom servira, a što je u dodikovskoj eri više nego očigledno. Još je bitnije neumitno uvjerenje da se bitka koju je poveo Milorad Dodik jednostavno ne može dobiti, bitka za rušenje Bosne i Hercegovine.
Sjetimo se, uostalom, s kolikom vojnom, političkom, diplomatsÂkom i ekonomskom premoći su na ovu zemlju svojedobno udarili Milošević i Karadžić. Pa su dobili “i po prstima i po nosu”.
A s čim udaraju sada? Sa destruktivnom energijom jednog vlašću opijenog i bolesno sujetnog političkog diletanta, Milorada Dodika, i sa krajnje nesigurnom i globalno nejakom međunarodnom zaleđinom u liku Putinove Rusije.
Malo i premalo. Zapravo, dovoljno samo za novi veliki nacionalni fijasko.
U trenutnom odnosu snaga, za srpsku politiku od krunskog je značaja činjenica da je za protivnika opet odabrala onog od kojeg je već jednom glatko izgubila – Ameriku. I opet će izgubiti. Ali ne samo zbog snage tog protivnika. Ovakva srpska politika, naime, nije samo u srazu s velikim silama: ona je u tragičnom sukobu s interesima, mogućnostima i objektivnim mjestom srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Tom narodu nije mjesto preko Drine. Mjesto mu je u njegovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, u ravnopravnom statusu i koegzistenciji sa vijekovnim suvlasnicima ovoga grunta, Bošnjacima i Hrvatima. Srpska politika će se kad-tad morati suočiti s ovom neminovnošću i svom narodu omogućiti da se konačno spusti na zemlju, da napusti sanak o preseljenju i punom energijom se posveti uređenju kuće u kojoj sada stanuje.
Sve ostalo pusta je tlapnja opijenih i nedoraslih političara koji se svako malo hvataju za gusle i svom nesretnom narodu gude pjesme o porazima kao najvećim srpskim pobjedama.
(Oslobodjenje)
Add comment