svabo
Satko piše:
nastavak price “necu ja hile”
(Oktobar 1998, 1 po ponoci, iz tame izranja tabla Saarbrücken 56 km, na autoputu prema jugu…)
Vec od prve krivine, od Tilburga, lutao je mislima po svojoj carsiji. Vremena i dogadjaje u umornoj glavi sjeckala je precizno bijela isprekidana linija, uglavnom s lijeve strane i pokoji brzi pogled na kazaljku na 140 (km/s). Vec satima, bili su to jedini stalni faktori u polumraku automobila. Ni Azra ni Edin dugo nisu mogli spavati, mada su sve troje, tek ponekad, eto, haman radi reda, otvarali usta. Poceli bi kao i neku temu, dobacili jedno drugom koju rijec, a zatim skoro poslusno, pustali vlastite, naizgled nebitne glasove da se gase i na kraju potpuno izgube u potmulom zvuku motora i muzike iz zvucnika.
Mujo bi onda opet, buljeci u crvena svjetla ispred sebe, prebacivao na automatskog pilota, a istovremeno bi dalje vozio i ‘davao gas’ vec lebdeci necujno u nekim drugim vremenima po Bosni i Hrvatskoj. I prvo bi nanovo, prosao poznatom kaldrmom u Mutniku, onog nekog davnog i hladnog oktobra, a iz brizno pozakljucavanih, mracnih i zagusljivih sobicaka i posakrivanih, ubudjalih podruma podsvijesti, vadio napokon, jednu po jednu, teske slike proslosti. Kao kratki odsjaj ribe u osuncanoj bistroj vodi, kao fotografije, i za njega onda neprimijetno, uslikane i pohranjene samo u njegovoj glavi, mijenjali bi se neki davni prizori i nasmijana, lijepa lica.
Prvi put. Prvi put nakon rata ide u Kozarac. I od same pomisli, dusa bi mu svaki put iznova zadrhtala, oci bi se zacaklile, a svijest upozoravala da vozi i da ne smije da se pusti. Ali, ipak bi, skoro srljajuci im u susret, haman nestrpljivo otvarao teske drvene sanduke, kao onaj stari, tajanstveni, ispod stepenica u babinoj kuci, s kraja sedamdesetih. A iz njih ukazale bi se opet slike istih dogadjaja i desetine dragih ljudi. Neki su vec bili progutani u ciframa onog sto se sad zvalo ‘zrtve gradjanskog rata u Bosni’, jos samo u ciframa, njihovim jedinim nisanima…
A drugi, sretni da su eto zivi, nestali su davno iz Kozarca i iz njegovog zivota, kupujuci karte u jednom pravcu, iz Zagreba, Zenice, Karlovca… kao sto je uostalom ucinio i on sam.
A neki, Ervin, Nedzad, Amir i njegov babo, manjina pravih kozarackih patriota, ostali su braniti pregazenu Bosnu i Hercegovinu. Nakon kraja rata, kojeg Necko nece docekati, tek poneko pismo, telefonski poziv ili kratka vijest bio bi utjeha i potvrda da su zivi, kao i Mujo… bar tako se svi jos u knjigama vode.
Buljio je u tamu i gledao ebine lijepe oci, osmijeh i izborane ruke. Onaj Dadin red pravilnih bijelih zuba, mlado lice i haman pa i cuo pomalo promukao, duboki muski glas. Izvadio bi onda brzo kasetu i ubacio bilo koju drugu, prvu koju bi iskopao lijevom rukom, samo da se smetne, da vise ne misli, tesko disuci kroz nos i potiskujuci sve jace nadimanje u grudima. I oni bi se tada poslusno i brzo udaljili da ga ne ometu, pa strpljivo i nijemo cekali da ih opet neprimijetno pozove, pootvara opet sva ona vrata i pusti da mu se onako isto kao maloprije smjeskaju, tu pred njim, odmah iznad sofersajbe… Uzdahnuo bi na kraju duboko, pa bi se i on njima sjetno nasmijesio. Eba bi tada samo potvrdno klimnula glavom i rekla mu tiho: “Neka te, sine”. Mujine grudi bi se tad jos jace i tjesnje nadimale, ali umjesto da potpuno zalomi i pusti tugu da ga savlada, prozborio bi samo, gledajuci u desno: “Spavate li?”. “Ne spavamo”, odgovorio bi Edin iz tame.
I vratio bi pogled na put. Zvuk vlastitog glasa bio je dovoljan da ispred sebe opet samo vidi osvijetljeni asfalt i od prvih suza mutno crvenilo automobila u daljini. Zato je i progovorio…
Ponekad bi i preticao po njemackom ‘autobahn-u’, ostavljao bi tada svjesno misao o Bosni, ali vracajuci se na desnu traku, pokorno bi opet letio u susret slici koju je upravo bio otkacio. Zatim bi pustao gas i ‘gegao’ se iza teskih slepera da ga proslost potpuno sustigne. Iz radija se tiho cula bosanska narodna muzika, tek ponekad uletio bi i Merlin i Crvena Jabuka, da se presalta i prevrce u neka drugacija vremena.
Sve bi se iznova vracalo kao u premotanom filmu. I svakim kilometrom blize Bosni slike su bile jasnije: maglovite i hladne zore tokom rata u Hrvatskoj, blatnjavi rov, reski, prodorni zvuci granata, strah tokom bijega kuci iz JNA, preko zelene Drine u 12 popodne u Zvorniku, u autobusu za u suncu okupano Sarajevo, pa tamni Prijedor. Kozarac u prvom beharu. Izbori za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, Halidovi ‘Ljiljani’. Krvavi april 1992., napad, granate, strah, hapsenje… Omarska. Opet Omarska, crna rupa svijeta 1992., pa Manjaca. Hladnoca, smrad, glad i vlaga. Stelca i doktor Mensur, Ziko, Cigo, u Kninu prebijeni Hrvati, Anes…Spaljen i opljackan Kozarac. Kakav li je Kozarac danas?
Slike dogadjaja i lica, mrtvih i zivih ljudi prelijevale su se nemilosrdno izmedju jarkih svjetala iznad puta i bijele isprekidane linije s lijeve strane. Tek ponekad bi im se otrgao i sjetio se opet preteci jos koje vozilo, dao gas i raspalio par kilometara, pa se opet uspavao na desnoj strani gledajuci u tuzne oci ispred sebe. ‘Bice ovo dug put’, pomisli skrecuci na benzinsku…
Ebu su ostavili u kuci, onog jutra, 25. maja 1992. Zivjela je vec godinama s njima i postala clan porodice. Dok je bila snaznija, pomagala bi majci u kuhinji, rezala krompire i mahune, satima sjedeci na podu. Isto tako sjedeci, prala je i sudje, u ‘vangilu’ kako bi ona zvala veliku plavu vanglu u koju je bas sve stajalo. Mujo ili buraz bi ih onda sapirali u sudoperu. ‘De sine, promini vodu’, rekla bi negdje na pola, pa bi otpuhala dok opet ne dobije pun ‘vangil’ ciste tople vode, u koju bi sama sipala sredstvo za pranje.
Nije imala vlastita primanja, ali to u Bosni valjda nikad nije bilo bitno. Stari su uglavnom imali svoje mjesto u familiji, a ona ga je u kuci Mujinih roditelja na mnogo nacina i zasluzivala. Svojom ljubavlju i brigom prema svim ukucanima, a pogotovo djeci, skromnim i tihim nacinom zivota, pa na kraju i time sto je dugi niz godina (od)hranila i odgajala Mujinog babu, svog unuka.
Svake godine, tokom Ramazana, kucu bi posjecivao narod. Znani i neznani ljudi dolazili bi ebi, koju su mnogi zvali Beginca i nakon razgovora, bez inace obavezne kafe i cigareta, zbog posta, ostavljali bi novac za vitre i jasin. Eba bi brizno uzimala, prvo bijeli papir sa ispisanim imenima onih za cije ce duse prouciti jasin, a zatim pazljivo slusala od koga sve dobija vitre – jer je jedna osoba cesto donosila za vise porodica – pa tek onda primila u staracku ruku i novac i uljudno se zahvalila. Mujo bi, ponekad s burazom, gledao iz nise, vec mastajuci o velikom bajramluku.
A na Bajram, van znatizeljnih djecijih pogleda, veliki dio tog novca, eba bi prvo dala unuku Huseinu, Mujinom ocu, da stavi na njen racun. Skupljala je tako vec godinama, od Bajrama do Bajrama, za vlastitu dzenazu, ne obracajuci puno paznju na sale Mujinog babe da ce ‘hajd’ eto dici i kredit ako treba’, kad ona ‘odapne’, ali da se ne brine… Svake godine bi se raspituvala i za ‘trenutne’ troskove dzenaze, pa s unukom racunala koliko joj jos treba. Nekad bi otac ‘zajmao’ s tog racuna da zavrsi nesto na kuci koja se jos gradila i u kojoj su svi zivjeli. A nakon odredjenog vremena, brizno i polako, pojasnjavao bi joj koliko je vec vratio na njen racun i kad ce sav iznos biti opet na banci. Ona bi, s velikim povjerenjem u okicama, pazljivo slusala, a zatim zadovoljno odgovorila: ‘E fino, aferim sinko’. Zadovoljstvo u ocima odavalo je tada i srecu sto opet ima dovoljno novca za dzenazu, pa ’s mirom moze preseliti’, a i svijest o cinjenici da i ona, kao punopravan clan, tom ‘pozajmicom’ doprinosi gradnji kuce u kojoj svi zive.
Mujo bi, ponekad i nezahvalno, primao ono sto bi od ebe dobio za Bajram, a cesto trazio novac za crtane romane i kasnije video igrice. Babo Smail, majka Zlate i majka Tema, poumirali su do Mujine dvanaeste, tako da je eba ostala jedini ‘izvor prihoda’, pored dzeparca.
Jedne prilike je, krajem 70-ih, dok je eba bila u wc-u, ispod njenog jastuka ukrao 12 hiljada. Tih godina, eba je jos zivjela u ljetnoj kuhinji, a Mujo je, u trku napolje na frizideru ugledao i primamljivu, plavu novcanicu od 5 hiljada dinara (koju je, ispostavilo se kasnije, tu spustila strina Ajsa) i bez puno razmisljanja, smjelo ponovio postupak. Par dana kasnije, mati ga je prvi i jedini put u zivotu ‘perijala kaisem’, nakon sto je za sobom zakljucala vrata ‘tunela’, tj prostora ispod stepenica, da joj slucajno ne pobjegne. Presjeli su mu i romani koje je kupio, i ‘Smoki’ i slipavci i sampite kod Dzevahira i ‘mentoli’ i ‘Candy’ cokoladice…Nije ovog puta pomoglo ni moljakanje ni plac, pa ni lupanje na vrata majke Teme i dozivanje kcerci da stane. Mujo je bojiste konacno napustio ponizen, crven, ali i sretan da babo (jos) nista ne zna… (na njegovu nesrecu, par mjeseci kasnije i otac je saznao za ‘veliku pljacku ljetnje kuhinje’, pa se proces kaznjavanja ponovio…)
Kako su se primicale 90-e, eba je sve teze hodala i disala. Vec odavno je imala astmu, tako da su joj i odlasci u wc i kupatilo predstavljali sve veci problem. Kad bi bila bolesna, neko od ukucana bi je odvodio i dovodio, a nerijetko i prao ledja prilikom kupanja. Mladji ljudi su oboljevali, neki i umirali, a eba je, stoicki, ali i ponizno, prkosila vremenu. Rodjena prije 1. svjetskog rata, u tadasnjoj Austro-Ugarskoj, nadzivjela je i supruga i vlastitu kcerku, te mnoge druge clanove porodice cije ce poglede traziti u veselim ocima praunuka koje je jedno po jedno docekivala i pazila.
Prestala je odjednom i kerati, sto je inace uobicavala raditi, ubijajuci vrijeme na seciji. Kerala bi nekad po cijeli dan, vezuci predivne zelene, plave, crvene i zlatno zute motive po samijama kozarackih muslimanki. Mujo bi joj cesto isao kupiti tu svilu i mineralnu vodu koju je uvijek pila (‘kupi Radensku, ako nejma, onda Knjaz Milos, a ako nejma, onda necu nista! I nemoj da bi pare potrosio!’).
1991. Mujo se odazvao u vojsku, u Jugoslovensku Narodnu Armiju, ne znajuci da vec te godine ta vojska vise nije bila ni jugoslovenska ni narodna. Rat je sa sjevera kucao na vrata Bosne i Hercegovine i uvlacio se i u kozaracke tople domove preko Yutel-a i vecernjeg dnevnika. Prije polaska, eba je naucila na svileni konac koji je Mujo ‘morao’ staviti u novcanik, prije odlaska iz kuce, 18. juna (ovo ce ujedno biti i zadnja klasa u koju ce se odazvati tadasnji Bosanski Muslimani, danasnji Bosnjaci). Za svaki slucaj, mati ga je natjerala da obeca da konac nece zagubiti ili, ned’o Bog, baciti.
(nastavice se)
Add comment