svabo
Satko piše:
Manjaca, novembar 1992.
Idemo u sumu na rad. Noge i nose, a i ne nose. A ‘metric’ jedan siri jedan uzi, ali svi teski.
Uz brdo, uz strminu, pod nogama i supljim cokulama lisce i mokra zemlja, tijelo iznemoglo, dusa u cosku, a pasti ne smijes, samo pasti ne smijes…cijeli dan uzbrdo, niz brdo.
Na kraju dana, na visoravni, poredani k'o u Sing Sing-u, nas pedeset… premoreni, gladni i prazni, cekamo kamion da nas, preo Kocicevih Stricica, vozi nazad u stale, u ‘paviljone’ Manjace.
Pridje strazar, SMB uniforma, smjeska se, haman se ulizuje, sretan je nesto (mora da ce dici dobar postotak od prodaje te sume…) i kaze: “Imal’ ko iz Kozarca?”.
Kud bas mene nadje, mislim se i sjecam kako se ne treba javiti odmah. Kuziram okolo, … nema izgleda Kozarcana. Sve Sana, Kljuc, Jajce i Prijedor…
“Imal’ ko iz Kozarca? upita opet cetnik. Pogledam mu u oci… Nece ubit’! Nece me ni tuci, samo se igra… mozda mi dobaci i cigar. Vidim jos dvojicu Kozarcana kako se vrte, i oni bi nesto rekli.
“Imam ja, ja sam iz Kozarca” – viknuh ne misleci vise ni na njega ni na njih.
“Eee.. pa sto se ne javis. Kad si zadnji put bio u Kozarcu? ” vec mi prilazi…
“U maju” odgovorih, vec shvatajuci da se ‘vodnik’ samo igra.
“E, pa onda nisi vidio Kozarac danas. Ja sam juce prosao… sve kamen na kamenu. Gledaj! Gledaj vamo, bagro!!”
Ispred njega je bila mala hrpa kamenja koju je ‘vodnik’ cizmom revnosno ravnao da pokaze kako Kozarac danas izgleda…
Gledao sam u tu hrpicu i njegovu izlizanu cizmu i razmisljao: “Dok je mene, i ‘vaki’ k’o ja, nece biti tako.”
Selam Kozarac
Add comment