Kozarac.ba

Hilmo

nido2 piše:

U cijeloj protekloj godini, samo sam dva vikenda proveo u mojoj carsiji.

Nesmiljeni zapadnjački sistem, koji su naši zemljaci opisali sa samo dvije riječi: radno odijelo ”“ pidžama, i mene je zgrabio i što se više otimam to me on više guši poput živog blata i odvlači od svega čega sam oduvijek željan i neću se nikad nasititi, a zauzvrat mi daje mrvice materijalnog mira i mogućnost da moja djeca završe svoje školovanje i smanje svoju ovisnost od tog istog žrvnja.

 

Kad sam ovaj put stigao dole vec se osjetio miris nadolazećeg ramazana, čaršija je mirisala prezrelim grožđem, koje je visilo s avlijskih brajda, šupe, garaže i podrumi su bili prepuni tegli s domaćim pekmezom i zimnicom svih vrsta, kao nekad, iščekivali smo utakmicu s Mađarima, još jednom ispunjeni toplom, makar nerealnom nadom.

Klanjao sam Akšam i Jaciju s bratom u Å ehidskoj džamiji, ugledao prva nasmijana i draga lica, koja su nam se pridružila u molitvi i shvatio da džamija s punim pravom nosi to ime. Cijelo vrijeme sam osjećao njihovo prisustvo i to na način, kako se čovjek osjeće kad zna da svaki njegov dah prati neko, ko ga štiti, kako se štite djeca ili izložene biljke. Bio je to dobar osjećaj, znao sam da je to jedino mjesto na svijetu, gdje nikad neću biti stranac, mjesto gdje se dove primaju, mjesto gdje možemo i srcu pustiti da radi umjesto mozga.

Kad smo izišli u kišnu noć, saznao sam da je umro Hilmo.

Kad bi u Kozarcu, mog, dakle onog prijeratnog vremena, kad sam Kozarac i živio, a ne samo sanjao, rekao Hilmo, nije ti trebalo ni prezime, ni bilo kakvo drugo pojašnjenje, svi bi odmah znali o kome se radi.

Dok ovo pišem, rukovodim se čistim i nepatvorenim pijetetom prema jednom od najomiljenijih čaršijskih likova, a ko ga je god poznavao može potvrditi tu činjenicu.

Iako je bio natprosječno obrazovan i za, razliku recimo od mene, imao sve potrebne diplome s pečatima, nikad se kod njega nije moglo vidjeti ni traga nikakvoj prepotenciji niti bahaćenju.

Uvijek, baš uvijek, nosio je onaj dobrohotni osmjeh, kojim je razoružavao. Jednostavno ga ne mogu zamisliti bez tog osmjeha, zbog kojeg su ga voljeli jednako njegovi đaci, radne kolege, prijatelji, suigrači FK Bratstva i svi ljudi s kojima bi ikada dosao u kontakt.

Bio je oličenje finoće, po najboljim čaršijskim tradicijama, prava “Wienerschulle”, mutnički biser.

Nisam ga vidio zadnjih dvadeset godina mog i njegovog života i koliko mi je sad žao zbog toga, toliko mi je idrago da nisam vidio te promjene, koje je na njemu mogla napraviti ta grozna epizoda rata i konc logora, koji su tako bezdušno pojeli i osakatili našu najbolju braću.

Kažu da je i bolest od koje je bolovao najvjerojatnije prouzročili rat i sve traume, koje je on donio.

Puno toga ne znam o našem dragom Hilmiji, ali moja potreba da se i na ovaj način oprostim od još jedne kozaračke moralne, sportske i intelektualne vertikale i prevelika je, a da bi mi to bila zapreka da mu uputim posljednje pozdrave od svih onih koji su ga štovali i voljeli.

Bio sam na džennazi. S mjesta, gdje je pokopan, njegov Mutnik se vidi kao na dlanu.

Onima, koji su premladi da bi to mogli znati da je odatle polazio u najljepše noći svoje mladosti, praćen Hamdom Dikinim, Hamdom Å ukrijinim, Mućinim i drugim momcima iz te nezaboravne kozaračke generacije, u još jednu noć s oznakom “de luxe”.

Mi, malo mladji, gledali smo ih iz čaršijskih polusjena, upijajući svaku njihovu riječ ili geg.

I sama džennaza je bila besprijekorna i puno je ljudi došlo ispratiti našeg Hilmu tog zlatnog jesenskog dana.

Nadam se da će mu Veliki Allah omogućiti da zajedno sa svojim nezaboravnim osmjehom, nastani džennetske bašće.

Å to se mene tiče, dok sam se vraćao čaršija mi je djelovala pusto, kao rijetko kad, a proganjalo me pitanje, kakav je to izvor iz kojeg je moguće namiriti sve te naše veličine, koje smo ispratili ovih nesretnih godina.

Baš, kao naša Sedra, nepresušno”¦

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.