svabo
“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)
Svaki musliman s radošću i s čvrstim uvjerenjem čita i sluša nagovještaje Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da će pred kraj dunjaluka, na koncu svih bitaka, borbi, konflikata, problema, osuda islama i muslimana, obmana i zavođenja, zasjeda i urota protiv poziva Muhammeda, s.a.v.s., islam prevladati i muslimani trijumfovati, nadajući se da će možda i sam osjetiti slast te počasti i
Allahove blagodati vjernicima, no u svoj toj radosti postoji nekoliko pitanja na koja, kao ozbiljni i povjerljivi muslimani i predani Allahovi robovi, treba da trezveno i objektivno odgovorimo.
Islam je vjera koja će pobijediti i pored trenutne slabosti i potlačenosti muslimana, i uprkos snazi i predvodničkom položaju neprijatelja islama, i to ne nekim čudom, nego zato što muslimani, malo-pomalo, bivaju svjesniji svoje uloge i obaveze prema Allahu Uzvišenom, vjeri i prema samima sebi, a, s druge strane, zato što današnji, uvjetno rečeno, “krojači” svjetske politike krše sve norme ljudskosti, pravde i morala, izrabljujući nemoćne i žrtvujući nedužne pojedince, skupine, pa i cijele narode, za ostvarenje svojih podlih i životinjskih strasti i nečasnih ciljeva.
Islam će pobijediti jer je to jedina istina i riječ pravde koju ne može ukaljati ničije zlonamjerno nastojanje, ma kakvo ono snažno bilo i neovisno, koliko dugo trajalo, a nevjerstvo, nepravda i zloba će propasti, jer se njihov trud i zalaganje ne uklapaju u Božanski zakon, a kod Njega je sve po mjeri, do granice postavljene, iza čega za dobro slijedi dobro veće, a za zlo, kazna i jad nepodnošljivi.
A šta se u svemu tome očekuje od nas kao muslimana, onih koji tvrde da su muslimani i izgovaraju riječ težu od nebesa i Zemlje, vredniju od svega što sunce obasjava?
Kako ne uspijevamo da sa tako velikim zalogom kupimo sebi sreću i “unovčimo” takvu vrijednost koju posjedujemo samo mi, pored svih drugih naroda i ummeta?
Nije li bit našeg problema skrivena u realnosti naše slabe vjere, nedovoljno iskrenom šehadetu, čije značenje ne razumijemo, a vrijednost ne shvatamo?
Da, problem je u tome.
Problem je u formalizmu kojim se kitimo, a suštinu ne dokučujemo.
Problem je u iskrenosti koje nam nedostaje, a lažima se i hvalospjevima dičimo.
Problem je u našem islamu koji prakticiramo, a ne u onom islamu koji je objavljen, a koji svojim nosiocima neminovno donosi užitak, radost i spas.
Problem je u mnoštvu našeg govora, debata, priča i “mudrovanja”, a pomanjkanju dobrih djela i prakse.
Problem je što se mi bavimo sekundarnim problemima i pitanjima, a pregledavamo primarne i važne za život.
Problem je što se obaziremo na posljedice, a ne liječimo i ne tražimo uzroke.
Problem je što knjige samo nosimo, a ne čitamo ih. Å to znanje sabiremo, a ne primjenjujemo ga”¦
Problema je doista mnogo. Mi ih samo nabrajamo, a nikako da se usredotočimo na njihovovo rješavanje.
Problem je u nama, a ne u drugima.
Niko nam drugi nije kriv, sebe trebamo osuditi, jer mrzitelji islama i muslimana rade na ostvarenju svoga cilja ”“ da utrnu Allahovo svjetlo, ali je problem što mi ne izvršavamo svoj zadatak ”“ ne trudimo se da Allahovo svjetlo rasplamsamo, da ga dostavimo do drugih i pokažemo im njegovu ljepotu i toplinu.
Musliman ne smije biti predvođen od drugih, on mora da predvodi.
Musliman ne bi trebao da uči kod drugih, nego je preče da on bude učitelj, pa na to nas i poziva Poslanik, s.a.v.s.: “Mudrost je izgubljena stvar vjernika, gdje god da je nađe, on je najpreči da je uzme.”
Ako sada uzimamo mudrost, znanje i vještine od drugih, ne dozvolimo da svojim potencijalom, snagom i materijalnim dobrima opet njima služimo, a ne sebi, muslimanima i islamu.
Stavimo se na uslugu islamu i muslimanima, to je naša obligatna dužnost.
Musliman u svome životu mora imati cilj i ka njemu, i u ime Allaha i uz Njegovu pomoć, treba da stremi i požuruje.
Musliman treba da ima inicijativu i uvijek posjeduje alternativu.
Musliman u svakoj situaciji treba da posjeduje rješenje, izlaz i nadu.
Musliman mora biti optimista, a nikako skeptik i pesimista.
Najbolji primjer i uzor su nam Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., i njegovi ashabi, r.a. Na njih nas upućuje i Kur”™an, jer su oni praktično pokazali i dokazali snagu imana. Oni su istinski povjerovali i bili su ubijeđeni da se sele sa ovoga svijeta, a da ih tamo čeka nagrada i život vječni.
Zato nisu marili ni za čim na dunjaluku, kada su živote izlagali ili imetke udjeljivali u ime Allaha za potporu i odbranu vjere. Bili su svjesni da im je Allah dao sve čime raspolažu i da im to može i vratiti, ali isto tako, ako ustuknu i milostinju i sadaku uskrate, da im On to kaderom može oduzeti i protiv volje njihove, a onda ih na Sudnjem danu o ustezanju, tvrdičluku i o načinu stjecanja tog imetka pitati i zbog svega Vatrom kazniti.
Zato nije nimalo čudno, ali jeste zadivljujuće, da je Ebu Bekr, r.a., kada je bilo potrebno dati za islam i zaštitu vjere i muslimana, došao Allahovom Vjerovjesniku, s.a.v.s., noseći svu svoju imovinu, predajući je Poslaniku, s.a.v.s., da njome raspolaže za dobrobit islama.
I kada ga je Poslanik, s.a.v.s., upitao šta je ostavio sebi i porodici svojoj, njegov odgovor bio je: “Ostavio sam im Allaha i Njegovog Poslanika ”“ što im je dovoljno!” ”“ divnog li primjera i velike li mudrosti i pronicljivosti Ebu Bekra, r.a. On nije žalio, jer taj imetak i nije njegov. On nije uživao u sabiranju imetka, jer je znao da će mu Allah Uzvišeni vratiti mnogo više i da mu dosuđeno neće izmaći. To je imetak kojim je iskušan, pa je on na iskušenju uspio i Džennet zaradio.
Tako je bilo i sa Osmanom, r.a., u pripremama za pohod na Tebuk, kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., zatražio od muslimana da sakupe opremu za vojsku, pa je Osman b. Affan, r.a., u pregrštu svoga ogrtača donio hiljadu zlatnih dinara i sasuo ih u krilo Allahovog Poslanik, s.a.v.s., a Poslanik, s.a.v.s., je, prevrćući ih, rekao: “Osmanu ništa ne može nauditi poslije ovoga dana, ma šta da uradi.”
Poslanik je to konstatirao, jer je Osmanov dar bio cijelo bogatstvo. To je bilo 50 nisaba zekata u zlatu, u našem vremenu to je oko 150 hiljada KM. Osman, r.a., to nije dao jer mu je kod kuće ostalo još toliko, niti iz rijaluka ”“ hvalisanja, nego zato što je imao cilj, viziju i dobro je poznavao svoju obavezu.
Svaki od nas mora imati cilj, viziju i znati svoju obavezu.
Svi smo mi obavezni i svaki od nas treba smatrati da je upravo on najodgovorniji za rješenje problema i teškog statusa muslimana u svojoj lokalnoj zajednici, ali i u ummetu.
Tada će Allah naše oči počastiti ljepotom uspjeha, a srca smirajem i toplinom imana.
Ebu Džendel b. Suhejl, r.a., u okovima biva vraćen sa Hudejbije nakon potpisivanja mirovnog sporazuma između Poslanika, s.a.v.s., i Mekelija, u kojem je bilo da će muslimani vratiti paganima svakog novog muslimana iz Mekke, što je odmah primijenjeno na ovog ashaba, kojeg je otac, dok je on plakao i pozivao muslimane u pomoć, silom vodio ka Mekki.
Poruka Poslanika, s.a.v.s., bila je: ”Strpi se, Allah će ti izlaz dati!”
I vidi, Ebu Džendel nije čekao nikakvo čudo, nego je iskoristio prvu priliku i pobjegao, ali kome?
Ne muslimanima u Medinu, jer bi ga po ugovoru morali vratiti Kurejšijama, nego se obreo u pustinji i sastao sa novim muslimanima iz Mekke koji su imali isti status kao i on, pa su napadali karavane Mekelija, braneći svoja prava.
I kad su ovi uvidjeli da im ovo ne godi, da im stavlja u opasnost karavane i novac, sami su zatražili od Poslanika da se tačka vraćanja novih muslimana u Mekku, izbriše iz ugovora. To nas uči da musliman svaku priliku koristi za dobro i ostvarenje svoga cilja.
Danas nas zadivljuje razmišljanje i inicijativa princa Abdullaha b. Rašida el-Mektuma iz Dubaija, koji je izdvojio 10 milijardi za osnivanje obrazovne fondacije koja će imati za cilj poboljšanje obrazovanosti muslimana na Bliskom Istoku, a udijelio je i milion dirhema (pola miliona maraka) za institucije koje sprovode program podučavanja i memorisanja ”“ hifza Kur”™ana u Dubaiju.
Doista lijep primjer, vrijedan svake pohvale, ali ovo je samo jedan čovjek i jedna blistava ideja, a među muslimanima je mnogo bogatih i pozicioniranih ljudi poput Bin Rašida.
No, kao da ne misle o islamu i ne mare za njegovim trijumfom. Čini se da oni zaboravljaju, ali i mi u domenu naših mogućnosti, na svoje vjerske obaveze.
Muslimani nikada u svojoj historiji nisu proživljavali veće poniženje negoli danas, a nikada ih nije bilo više.
To je istina Poslanikovog nagovještaja da će se oko nas okupiti narodi kao što se izgladnjela družina okupi oko posude s hranom.
Pa je neki od ashaba, r.a., iz brižnosti, upitao: “Jel”™ zbog malobrojnosti muslimana u to vrijeme?”
A Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovori: “Ne, tada će ih biti mnogo, ali će biti kao pjena na valovima bujice.”
Problem nije u mnoštvu, nego u slabosti, u dezorijentaciji, beznađu i nemaru.
Nadamo se pobjedi, a ni koraka da napravimo.
Mislimo o blagostanju, a lijenost nas ophrvala, maštamo o ponosu i dostojanstvu, a koliko se puta naše lice rasrdilo radi Allaha i koliko smo znoja prolili u zaštiti bjeline islama i prava muslimana?
Sve dok ne odredimo sebi ciljeve, ne zasučemo rukave ozbiljnosti i truda, i ne upotrijebimo potencijal koji imamo, a sva sredstva podredimo naredbi Stvoritelja, sunce islamske zore neće se naslutiti na horizontu.
Za kraj, razmislimo o izlazu. Rješenje postoji.
Allah je sa strpljivima, iskrenima i onima koji dobro čine.
Imamo li te osobine?
I neka nam iz sjećanja ne izblijedi kur”™anski ajet, koji će nam pomoći na putu do ostvarenja željenog cilja:
“Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali ”“ uzviknuli: ”Kada će već jednom Allahova pomoć!?” ”“ Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!”
(El-Bekara, 214.).
Add comment