svabo
Dan za danom, vrijeme neumoljivo protice, cetvrtak za cetvrtkom, hefta za heftom, a to vrijeme donosi sa sobom i srecu i tugu, i zivot i smrt,…
Ponekad nas kolotecina ucini pasivnim, bezvoljnim, uvali nas u gaflet, pa insan pomisli da je sve stalo, i ne primjeti kako je u svakom trenutku na gubitku, osim onih…
Kad cujem glas, svoje drage susjede, odmah se vratim u djetinstvo, kad nam nisu trebali telefoni da se upitamo za zdravlje ili dozovemo na kafu,…jedan takav glas podsjeti me na zvukove moje proslosti, i ne znam da li je to samo samnom slucaj, ali proslost mi se uvijek cini dragom, mada bi neke trenutke volio zaboraviti, i rat mi se sad cini lijepim,…rat i jeste lijep za onoga ko ga prezivi…
Draga braco i sestre, za par dana bice 15 godina od ovoga strasnog dana, 15 godina od ovoga strasnog dogadjaja koji je u trenu promjenio zivote sviju nas…
Jesmo li vec zaboravili sta nam se to desilo, jesmo li izvukli pouke, jesmo li svjesni da nam je to bila i kazna i iskusenje?
KAZNA za sve nas koji smo bili toliko nisko pali da nize nismo mogli biti, za nas koji smo bili na samome dnu neznanja i dzahilijeta, nismo govorili LA ILAHE ILALLAH-pa su nas ubijali…nismo NAMAZ obavljali – pa nas je Allah cetnicima ponizio, nismo POSTILI ramazan -pa smo gladovali, nismo davali ZEKJAT-pa nam je imovina prekonoci propala, nismo na HADZDZ isli – pa nas je rastjeralo po svijetu…
ISKUSENJE za one koji su tad vjerovali, da vide sta je sve covjek u stanju izdrzati, sta sve covjek moze “progutati” i prezivjeti…
Draga braco i sestre, o vi koji vjerujete, nek su nam uvijek na umu rijeci nasega Poslanika s.a.w.s. u kojima se on obraca vjernicima pa kaze: “Vjernika ne smije zmija ujesti dva puta iz iste rupe.”
Ne smijemo se ponovo vracati tamo gdje nas je jednom vec ujelo, ne trebamo ici tamo gdje nas je vec jednom opeklo, moramo gledati u proslost kako nam se isto ne bi ponovilo u buducnosti, hocemo li se opametiti, hocemo li izvuci pouku, kako zivoti hiljade nevino ubijenih ne bi bili uzaludni…
Petnaest godina je proslo, i mi kao da smo vec zaboravili, ponovo zelimo da se na stare stope vratimo, iako smo bili u ocitoj zabludi, iako smo zivi svjedoci onoga sto se desilo, Allah nas je i ostavio kao svjedoke, da svjedocimo o jednom vremenu, i ako istinu ne prihvatimo i ne prenesemo je na slijedece narastaje, plasim se za nas, za sviju nas, jer kako nas narod kaze uz suha drva idu i sirova…
Ne budemo li promjenili svoj odnos prema Allahu, nece nam se promjeniti stanje u koje smo zapali, jer Allah nece promjeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promjeni sam sebe…
24. maja, kao i svake godine, klanjace se zajednicki podne namaz u Mutnickoj dzamiji, nakon cega ce se mirno i dostojanstveno krenuti prema Å ehidskom mezarju u Kamicanima, gdje ce se poruciti Ja-sin, pred duse nasih sehida, i odrzati prigodan vaz, trebali bi svi mi koji se taj dan zateknemo u Kozarcu, svojim prisustvom uvelicati ovaj dogadjaj, i pokazati nasu odlucnost da zivimo na svome ognjistu u svome Dinu…
Odluceno je da se od ove godine izmedju Aksama i Jacije u jednoj od nasih dzamija prouci i Tevhid pred duse nasih sehida, svake godine mjenjalo bi se mjesto odrzavanja, a ovaj put odabrana je dzamija u Kozarusi koja je i prvootvorena dzamija u RS-u…
Akcija pomoci maloj Admiri, hvala Bogu, donosi rezultate, barem sto se tice prikupljanja sredstava neophodnih za borbu za ovaj mladi zivot…
Prilozi stizu sa svih strana svijeta i preko dosta nasih organizacija, i ono sto me raduje, jeste da smo solidarni u ovakvim situacijama i da smo slozni u realizaciji ovakvih humanih akcija…
Nadam se da ce biti sto manje ovakvih slucajeva a da ce nas ovakve akcije okupiti i da cemo ovako slozno reagovati i kad se pred nama postave i drugi zivotni problemi, koji su zajednicki svima nama, i koje bi zajednicki trebali i da rijesavamo…
Posto nasa Zelenkapica revnosno vodi ovu akciju na forumu, gdje se moze pratiti lista ucesnika, necu ovom priliko isticati imena donatora, osim sto cu iskoristiti priliku da se zahvalim svima koji su pomogli ovu akciju, i nadam se da cemo sloziti nasa srca i biti jos vise jedinstveniji i organizovaniji…
Kako me je u poslijednje vrijeme dunajluk pricepio, pa sam vecinu vremena u klubu, ne stignem se prijaviti na jutarnju prozivku, kad se obicno mogu cuti najnovije i najpovjerljivije informacije vezano za carsiju i sire…
Juce sam odlucio krenuti krug kako bih zabiljezio zivot u Kozarcu i ako nista prenio na ovaj virtual bar dio atmosvere…
Inace, hronicno nenaspavan, ujutro i ne govorim puno, ali sreca pa su neke navike ustaljene, pa insan ne treba nista ni govoriti,..
Kod tetke sam prvo, na kiosku, nista i ne govorim, vec znaju, plavi walter,…, dalje ide picadilly…
Ni ovdje ne trebam puno govoriti, kahva i orangina vec cekaju, a ovaj put bila je tu i majica kao hedija…:)
Sto znaci kad poranis, odmah nafaka stize..:)
Nekih posebnih vijesti nema, kako u carsiji tako i u svijetu, tako da nakon kraceg vremena i surfanja po agencijskim stranicama, mogu u miru popiti drugu expres… (bas i jesmo kahvedzije)
A kako sam i previse za ovom haber kutijom, dobro mi dodje promjene, oci su mi postale cetvrtaste ko ekran…:), pa je bolje buljiti malo u prazno…:)
“U vremenu kada vidis ljude da su se posvetili samo dunajluku i da ne prihvataju nicije drugo misljenje osim svoga vlastitog, onda se pozabavi o samom sebi, a nece ti moci nauditi oni sto su na dalaletu, ako ti budes cvrsto na pravom putu,”, poducava nas nas Vjerovjesnik, Allahov Miljenik, s.a.w.s. kako da postupimo u teskim vremenima, a cini mi se da zivimo u teskom vaktu, i da je tezak zeman dosao, to opet ne znaci da treba zanemariti pozivanje na dobro i odvracanje od zla, samo se ono svodi na samoga sebe i blizu okolinu, niti da ostajemo bez borbenog duha za izgradnju bolje buducnosti…
Vec tri godine “pumpamo” ovu stranicu, racunajuci i bihcom naravno, okupili smo velik broj clanova, prvenstveno nasih Kozarcana a dosta i drugih, ali smo i dalje slabi, i dalje smo poput morske pjene, a oni sto nas ne vole navalili su na nas ko kad gladni navale na sofru,… 15 godina je proslo, od kobnog 24. maja, a gdje smo danas mi…:(
Jutros je dan, za razliku od jucer, krenuo s crnjakom, nova nafaka..:), vandali su sinoc oborili kos na skolskom igralistu i tako slomili obruc i napukli tablu,…
Pozvali smo i policiju, ne bi li se konacno sankcionisali pocinioci ovakvih dijela, jer ovo je zaista samo krajnja obijest i ne odgojenost, a pred nama se ponovo postavlja problem kako nabaviti ponovo, zglobni obruc i flexi tablu i pripremiti igraliste za turnir.
Ovo je vec drugi put da se tabla lupa, a ovaj put stradao je i obruc,…
Vjerovatno cemo uspijeti popraviti kos, ali ovo nas vise moralno pogadja i cini ogorcene…
Kada pisem o islamu, haman pa ispadnem vehabija, ako najavim koncert, Enesa Begovica, onda sam propagator dzehla, odgovoran sam i ako se neko naljuti i napusti forum, ili pak ako neko nekoga vrijedza na chatu, ako je ko napisao ruzan komentar u foto albumu ili knjizi gostiju, tako da vise ne znam kako da se postavim i o cemu da pisem, ima li smisla ponovo pitati o Udruzenju Logorasa, o Manifestaciji, Izgradnji Spomen obiljezja u Krkicima, potrebama Vatrogasnog drustva, o izgradnji skolske sale, itd. itd. a ako javim da se otvara novi kafic, opet ce, neko iz mase, reci dokle vise i kafica?
Trebam li se boriti da se otvori Kalatska dzamija, ili da sutim iako sam u pravu, treba li nam Kalatska dzamija, kad hoce i Mutnicku da zatvore, moram li biti muhadzir u svome gradu? Postoji mnogo pitanja na koja bi mogao traziti odgovora, ali najgore je pitanje ima li to smisla? Vrijedi li to? U biti kome to pisati?
Narod hoce veselo, narod hoce TURBO FOLK, i cvrsto se drzi svoje tradicije…
Amsterdam u biti i nije novi kafic, jedan je od rijetki koji se “renovira”, k'o sto sam rekao, proslost je uvijek draga i lijepa, a i mene vezu za ovaj lokal lijepe uspomene, pa makar se one nekada okrenule protiv mene …:)
I taman kada sam se uplasio da sam zapao u krizu identiteta, i pesimizam, dobio sam sms da dodjem na Staru pilanu gdje su se danas okupili pripadnici 2. cete 1. bataljna 17. VKBBr, cuveniji kao “Crni Kojoti”.
Bilo mi je drago vidjeti poznata lica, i svaki nas pogled u sebi je u momentu nosio sve one scene, i radosti i tuge, ali je sreca blistala na njima zbog ponovnog okupljanja i susreta, jer sve su ovo “braca” po oruzju i iako ih je zivot rasuo, jos uvijek disu svi ko jedan…
I ponovo pogled u proslost,…
I kad se sjetim vremena unazad 15 godina, nemogu biti a da ipak na kraju ne kazem, elhamdulillah, dobro je…
Add comment