”˜GDJE MOZE COVJEK SUDBI PRKOSITI!”™

“Sadetin neodrzani cas… Za sve one koji u vrijeme bivse Juge nisu mogli znati jer (potpuna) istorija Bosne i Hercegovine nije bila u nastavnom planu i programu i sve one koji je ni danas ne uce, jer zive van BiH ili u entitetu koji nosi ime samo jednog naroda Bosne i Hercegovine.

U spomen na nastavnicu istorije iz Kozarca, rahmetli Sadetu Medunjanin, jednu od zrtava logora Omarska iz 1992.

Danas: Zadnji dio o najvecem sinu Bosne, Huseinu kapetanu”

Plemeniti Care velike carevine,

Prije dva mjeseca ovdje u Travniku se narod skupio i svi smo se Bogom jedinim zakleli da ostajemo na starom stanovistu.

Prije cemo bez zivota ostati nego Bosnu dati tudjem veziru…

Nasa odluka je jasna: Odbrana Bosne do posljednjeg covjeka.”

– Koliko boraca imamo? – pitao je poslije toga pasu Fidahica.
– Oko 80.000. Ni kmetovi ni bosanska vlastela nece vise tudjeg vezira.
– Bog te cuo – prozborio je bosanski vezir.

Vezir Karamehmed-pasa je po nalogu sultana poveo vojsku iz Stambola prema Bosni. Na putu, vec kod Novog Pazara, suprostavile su mu se Gradasceviceve trupe, koje su izgubile devetsto Bosnjaka, bezuspjesno pokusavajuci da zaustave sultanovu vojsku.
Kod Sjenice je Karamehmed-pasa naisao na otpor 2500 Gradascevicevih boraca predvodjenih neustrasivim hadzi-Mujagom.
Kod mosta na rijeci Lim doslo je do krvavog boja. Samo trinaest Bosnjaka je prezivjelo i uteklo da svjedoci sta se na Limu tada dogodilo. Vezir je hadzi-Mujagu uhvatio zivog i natjerao ga da sjedi na magarcu okrenut licem prema repu i tako ga proveo kroz njegovo Prijepolje.

– Ima li ovdje pravog muslimana da me ubije i oslobodi me ove sramote – preklinjao je hadzi-Mujaga sa magarca.
– Vi Bosnjaci ste ponajbolji muslimani – rugale su mu se vezirove sluge.
Kada je cuo za Karamehmed-pasinu surovost prema braniteljima Gradascevic je odlucio da mu podje u susret. Do bitke je doslo kod Viteza, ispred Sarajeva.
– Za Bosnu i slobodu svetu! – prolomio se glas Zmaja od Bosne, pod kojim je tada poginulo osam konja.
Karamehmed-pasa se, vidjevsi svoje gubitke i neustrasivost Gradascevicevih ratnika, poceo pripremati za povlacenje. Postavio je odrede za odstupnicu kada se sa juga prolomio tekbir Ali-pase Rizvanbegovica i Smail-age Cengica:
– Za vjeru i krunu presvijetlu!
Njihove vojske su napale bosanske branioce sa ledja sluzeci sultanu, bosankom katilu.
– Lako cemo sa Turcima, ali kako cemo sa svojima – pitao je Fidahica vezir Gradascevic previjajuci mu rane, na putu prema svom Cardaku u Gradaccu.
U isto vrijeme se odvijala ziva diplomatska aktivnost izmedju Beca i Stambola. Ministar spoljnjih poslova Austro-Ugarske, Meternih je likovao citajuci Gradascevicevo pismo na dvoru cara Josipa.
– Moramo biti spremni u slucaju da Gradascevic dobije knezevinu i vlast u Bosni, ali i ako bude porazen – govorio je Meternih caru, nastavljajuci – Plemeniti care, predlazem da posaljete sultanu pismo u Stambol i obecate pomoc pri gusenju pobune, a drugo Gradascevicu uz obecanje da cete ga priznati cim ga Stambol prizna.
– Sta cemo sad, plemeniti veziru? – pitala je Sajma Huseina, nesudjenog bosanskog vezira, stavljajuci mu mehleme na rane, na Cardaku u Gradaccu.
– Spaliti Cardak i zatrpati kanal Sajmo, Bosna ne zna zivjeti bez tudjeg gospodara – rekao je Husein spremajuci se da potpali Cardak.
Da ironija sudbine bude potpuna – nastavljao je pricu bosanski ratnik u zemunici na Treskavici – Zmaj od Bosne je 17. oktobra 1834. godine sahranjen na jednom groblju u Stambolu.
Uzrok smrti nije nikada razjasnjen. Neki tvrde da je otrovan, neki da je iznutra sagorio, bas kao onaj njegov Cardak na adi pored Gradacca.
Sajmi je ostala sablja isprskana krvlju, na kojoj je bilo ugravirano: ”Gdje se moze janje sa vukom boriti, gdje moze covjek sudbi prkositi”.
Sesnaest godina kasnije, 1850. godine u Bosnu je stigao novi sultanov namjesnik Omer Latas sa titulom pasa.
Bio je to onaj mladi janjicar koji je dvadesetak godina prije toga, kasno nocu u Stambolu, sultanu otkrio gorak lijek za Bosnjake.
Sultan mu je tada povjerio zadatak da umiri Bosnu, da u njoj nikada vise ne plane vatra pobune. Latas je to radio sa strascu pravog osvetnika.
Posjekao je sve sto bi moglo voditi za sobom i deset, a ne hiljade ljudi. Naredio je da se Ali-pasa Rizvanbegovic provede kroz Mostar na magarcu ka repu okrenut.
Kazu da mu je dobacio:
”Jasi pasa magarca kod tudjeg gospodara, kad ti dorat kod tvoga ne valja”.
Nikad nece biti jasno koga je Latas tada svetio: sultana kojeg nije trebalo svetiti ili Zmaja od Bosne koji je vapio za osvetom, a mozda je Bosnu pripremao za novog gospodara, onog koji je uskoro stigao u Bosnu, ali sa suprotne strane, iz Beca.
Nekada je Latas bio nizi oficir u austrijskoj vojsci, porijeklom pravoslavac iz Glamoca koji je nekim slucajem zavrsio kod sultana na dvoru.
Stambol je Bosnu 1878. godine predao na milost i nemilost drugom gospodaru, ne pitajuci Bosance ili Bosnjake.
Akademik Muhamed Filipovic je zapisao da se bosanska elita ni do dana danasnjeg nije oporavila od onog sto je u Bosni pocinio Omer-pasa Latas, krvnik od Bosne.
KRAJ

______
* Neposredan povod za Gradascevicevu bunu protiv Turaka bilo je predavanje Srbima prosotra koje su Bosnajci smatrali svojim ali i srpski zlocini koje su cinili prema nesrpskom stanovnistvu po Srbiji i Sandzaku.

Evlija Celebija, 1660. godine pise: “Beograd je luka na Savi i Dunavu sa 38 muslimanskih mahala, 3 grcke, 3 srpske, 3 ciganske mahale i sa po jednom jevrejskom i armenskom mahalom.” (“Urban Development in the Western Balkans, by Francis Carter, London, 1977.)

Cim su Srbi preuzeli vlast 1812. oni su istrijebili sve nesrbe i napravili “etnicki cistu” Srbiju.

Kako su se Srbi odnosili prema nesrpskom stanovnistvu svjedoci pisar Karodjordjev iz srpskog ustanka koji je 1809. godine zapisao:

”Senicki grad osvojen 23-eg aprila 1809-e godine. No, ovde moram se groziti, a valja mi istinu kazati. Karadjordje je sa Turcima ucinio na cestan nacin pustati Turke, sa zenama, decama i malom. No, ujutru, kad su zapoceli Turci izlaziti iz grada, Srbi ne cekajuci da izvrve svi iz grada, no zapocnu uskakati preko zida unutra. Karadjordje je branio i odbijao, ali nije moga vojsku zaustaviti. Turci jedva uspednu tri casti izici iz grada, a proci koji su se zatekli, okrenu na nase pucati i u tome se povede strasan po polju senickom boj. Ovde se nije gledalo ni musko ni zensko, a je li koji Turcin sa svojom kadom umakao, to se ne zna. Pesak sasvim ostane po polju…

Karadjordje zapovedi da glave se odnesu u Senicu. I tako, svrsi se ovaj boj. Glave su odnete, no nije bilo dosta kocica da se sve ponabijaju, vec su onako ponamestane u paradu, a cislom, ako ce jedna manje od 2500. A ovde je nasih malo poginulo u ovom strazeniju.”

(Antonije Protic, Povesnica, od pocetka vremena Vozda Srpskog Karadjordja Petrovica – Objavljeno 1853. u Smederevu.)