Džumma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Kao i u drugim vjerama i ideologijama, i u islamu postoje različiti pravci i pristupi u razumijevanju vjere i njenih doktrina.

Temeljni pravac, na osnovu kojeg se mjeri ispravnost svih ostalih, jeste onaj na kojem su bili Allahov Poslanik i njegovi ashabi. Taj pravac stručno se naziva ehlu-s-sunne ve-l-džema'a.

Ko iskreno, iz dubine srca, izjavi da ‘nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik’, postaje musliman i stiče prava i obaveze kao i ostali muslimani.

Time se spašava vječnog boravka u Džehennemu.

Ako to samo jezikom kaže, ne vjerujući u to u dubini duše, on je licemjer (munafik) s kojim se, na osnovu utiska, postupa kao s muslimanima, iako će biti ‘na samom dnu Džehennema’.

Zato se u hadisu o čijoj vjerodostojnosti postoji saglasnost kaže: ‘Zapovjeđeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok oni ne izjave: ‘Nema boga osim Allaha’. Kad to kažu, preda mnom su zaštitili svoje živote i svoju imovinu, a konačno sviđanje računa s njima pripada Allahu’ (prenose El-Buhari i Muslim).

Na osnovu toga neki islamski učenjaci su rekli:

‘Islam je izjavljivanje, odnosno izjavljivanje očitovanja. S njim čovjek ulazi u islam i smatra se da je u islamu.’

Na ispravnost takvog stava ukazuju brojni vjerodostojni hadisi, u koje se ubrajaju i sljedeći:

‘Onome ko izjavi da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, Allah neće dati da uđe u Džehennem’ (Muslim).

‘Ko izjavi da nema Boga osim Allaha Jedinoga, Koji nema druga, da je Muhammed Njegov rob i Poslanik, da je ‘Isa Allahov rob i poslanik, sin Allahove robinje (Merjeme) i da je on Allahova riječ koju je Merjemi dostavio Duh od Njega’, da je Džennet istina i da je Džehennem istina, da je poslanstvo istina, Allah će takvu osobu, kakva god da su njena djela, uvesti u Džennet na koju htjedne od osam džennetskih kapija’ (El-Buhari i Muslim).

Navedeni hadisi ”“ a svi su vjerodostojni ”“ jasno pokazuju da je ulazak u islam izjavljivanje (el-kelimeh), ili očitovanje (eš-šehadeh), te da će to čovjeku, u slučaju da umre nakon iskrenog izjavljivanja – bez licemjerja u izgovaranju, biti razlog izbavljenja iz Džehennema i ulaska u Džennet, kakva god bila njegova djela.

To znači, ako mu vjerovanje bude ispravno, bit će oslobođen vječnog boravka u Džehennemu, ma koliko loših djela imo.

Dakle, pouka nije u u onome kako ljudi sebe ili druge nazivaju, kao kad kažu: ‘Ovo je selefija, ovo sufija, ovo sunnija, ovo ši'ija, ovo eš'arija, ovo mu'tezilija, ovo zahirija, ovo mekasidija, jer suština počiva u onom što je označeno i njegovoj sadržini, a ne u imenima i nazivima.

Spomenuti hadisi pružaju odgovor onima koji dokaze traže u drugačijim hadisima, koji vjerovanje negiraju počiniocima nekih grijeha kao što su: blud, krađa, pijenje vina i sl., poput hadisa: ‘Bludnik dok čini bludnu radnju, nije vjernik’, čime se hoće reći ‘nije vjernik s potpunim vjerovanjem’. Negiranje se odnosi na potpunost (el-kemal) a ne na postojanje (el-vudžud).

Takvo tumačenje je potrebno kako predaje ne bi jedna drugu poljuljale.

To je tumačenje koje se oplođuje u pouci. Obično se kaže: ‘Nauka je ono što koristi, odnosno, potpuna nauka. Majka je ona koja odgaja, odnosno potpuna majka’, iako se puko majčinstvo utvrđuje rađanjem.

Onom ko je ušao u islam, dovoljno je da se pridržava stubova islama i drugih farzova, da ih priznaje – čak kad ih praktično ne bi ni izvršavao. To je u skladu s činjenicom da je Poslanik, s.a.v.s., u islam primao onoga ko izgovori dva očitovanja (šehadeta).

Smatrao ga je muslimanom, iako je izvršavanje dužnosti u slučaju tog čovjeka uslijedilo tek kasnije, kad bi nastupilo vrijeme namaza, kad bi došlo vrijeme da se dadne zekat ili kad bi nastupio mjesec ramazan.

Ko u islam uđe s ubjeđenjem (jekin) iz njega ne može izaći osim s ubjeđenjem, budući da se ubjeđenje ne otklanja sumnjom (el-jekinu la juzalu bi-š-šekki).

Postoje radnje koje izvode iz islama, kao npr. kada bi čovjek negirao nešto za šta se zna da je u vjeri neophodno (el-ma'lumu mine-d-dini bi-d-darure), ili smatrao dozvoljenim nešto što je izričito i bez ikakve sumnje strogo zabranjeno, zatim da od njega poteče riječ ili postupak kakvi se mogu kvalifikovati samo kao nevjerovanje, kao što bi bilo klanjanje kipovima bez prisile, gaženje mushafa nogom ili bacanje u smeće, huljenje na Allaha i Njegovog Poslanika, ili na Njegovu Knjigu jasnim riječima u kojima nema ništa uvijeno i nejasno.

Muslimanu nije dozvoljeno da drugog muslimana izvodi iz islama zbog nekog grijeha koji je počinio, makar to bio i neki od velikih grijeha.

Veliki grijesi nakidaju islam, ali ga ne uništavaju do kraja, na šta ukazuje Kur'an koji ustanovljuje prijateljstvo ubice s onima koji imaju pravo da osvete krv ubijenoga.

Nakon riječi: O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijanje …, Allah Uzvišeni dodaje: A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati (El-Bekare, 178).

Slično se opravosnažuje i vjerovanje muslimana koji se sukobe.

Uzvišeni kaže:

Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni (El-Hudžurat, 9).

Odmah nakon njega, slijedi ajet: Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata … (El-Hudžurat, 10).

Islamski vjerozakon (šerijat), također, pravi razliku između kazne predviđene za bludnika, klevetnika, kradljivca, onoga ko na putu pravi zasjede i ko pije vino, naspram kazne predviđene za otpadnika (murtedd).

Da su ti grijesi smatrani nevjerništvom (kufr), bila bi određena ista kazna koja je predviđena za otpadništvo od islama (er-ridde ‘an-l-islam), što nije slučaj.

To učenjake obavezuje da pravilno protumače hadise koji sukobe muslimana smatraju nevjerovanjem, ili postupcima nevjernika

(‘Nakon mene, ne umirite kao nevjernici koji jedni drugima sijeku vratove’, muttefekun ‘alejhi).

Predaje treba povezivati jedne s drugima, samjeravajući manje jasne s jasnim hadisima i dijelove s cjelinama.

Kao što nije moguće muslimana izvesti iz islama zbog griješenja, tako nije moguće izvesti ga ni zbog neke pogreške, jer je sav svijet izložen činjenju pogrešaka.

Pogreška se oprašta muslimanskom ummetu.

Allah, dž.š., sljedbenicima tog ummeta oprašta pogreške, zaboravnost i ono na šta budu primorani, kao što stoji u jednom hadisu koji prenosi Ibn ‘Abbas a bilježi Ibn Madže. Hadiski stručnjaci kvalifikovali su ga vjerodostojnim, npr. Ibn Hibban i El-Hakim.

Sljedstveno tome, osnivači mezheba poznatih u islamskom svijetu koje muslimani slijede, svi oni su pripadnici islama, bez razlike da li su ti mezhebi fikhski ”“ što podrazumijeva praktične odredbe (ahkam) u četiri poznata sunnijska mezheba i zahirijskom mezhebu ”“ ili su akaidski, što znači da se bave temeljnim pitanjima vjerovanja (usulu-d-din), poput eš'arijskog i maturidijskog mezheba ”“ ili prave spoj između fikhskog i akaidskog ”“ kao što su dža'ferijski, zejdijski i ibadijski mezheb.

Svi navedeni pravci vjeruju u temelje imana (erkanu-l-iman) koje je uspostavio Kur'an: vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike i Sudnji dan, kao i u Allahovo određenje (kada i kader) koje, zapravo, ulazi u sklop vjerovanja u Allaha, dž.š.

Navedeni pravci vjeruju i u praktične stubove islama (erkanu-l-islam): dva očitovanja (šehadeta), klanjanje namaza, ramazanski post, zekjat te odlazak na hadž (pohođenje Kabe) onome ko se može puduhvatiti toga put.

Spomenuta naučavanja vjeruju i u izričite stroge zabrane u islamu, kao što su: ubistvo, samoubistvo, blud, homoseksualizam, konzumiranje alkohola, krađa, otimačina, poslovanje s kamatom, jedenje imovine siročadi, potvaranje čestitih vjernica, kao i drugi teški prijestupi za koje postoje oštre prijetnje upućene jasnim porukama u Kur'anu i sunnetu, kao i konsenzusom učenjaka.

Sva naučavanja vjeruju u izričite propise islamskog vjerozakona (el-ahkamu-l-kat'ijje fi šeri'ati-l-islam) koji se tiču obredoslovlja (‘ibadat), međuljudskih postupaka (mu'amelat), bračnih odnosa, sankcionisanja prijestupnika, islamske i finansijske etike (politike) i drugoga.

Sva naučavanja vjeruju u idžtihad u onome o čemu nema definicije s čvrstim dokazom. To je idžtihad koji ima svoje osnove i pravila, koji se korijeni u temeljima šerijata, iako se metode idžtihada razlikuju od mezheba do mezheba.

Neki presudno uvažavaju nedvosmislene riječi iz predaje, neki prednost daju raciju, neki su naklonjeni onom što je očigledno, dok neke najviše interesuju ciljevi (el-mekasid).

Ko od njih u svom idžtihadu bude u pravu – njemu pripadaju dvije nagrade, a ko pogriješi u vezi s nekim pitanjem – njemu pripada jedna nagrada.

Takvom, budući da je ulagao trud u traganju za istinom, nagrada nije uskraćena.

To uvjerljivo potvrđuje i hadis o čijoj vjerodostojnosti postoji saglasnost, bez obzira da li se radi o pogrešci u vezi s nekim načelom (el-usul) ili neke pojedinosti (el-furu’) u vezi s nekim teorijskim ili praktičnim pitanjem.

Stav o tome su objasnili veliki islamski učenjaci koje u literaturi nazivaju el-muhakkikune mine-l-‘ulema’.

Proglašavanje mudžtehida u teorijskim pitanjima vjerovanja grešnikom (te'simu-l-mudžtehid) ”“ a da ne govorimo njegovom proglašavanju kafirom! ”“ u suprotnosti je s onim što je utvrdio Kur'an u sklopu završnih poruka sure El-Bekare:

Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje (El-Bekare, 286).

U vjerodostojnom hadisu je zabilježeno da je Allah, dž.š., udovoljio takvoj dovi. Kad bi Allah, dž.š., mudžtehida kažnjavao za pogrešku nakon što je on iscrpio sve svoje mogućnosti, a i pored toga pogriješio u traganju za istinom, onda bi on bio kažnjen za pogrešku ”“ što je nedopustivo. Također, on bi bio i opterećen nečim što nije u njegovoj moći, obavezan nečim za šta nije sposoban.

Imam Ibn Tejmije kaže: ‘Ko se od vjernika naučnim radom trudi u traženju istine, pa pogriješi, Allah mu pogrešku oprašta ma kakava bila, svejedno da li se ticala nekoga teorijskog ili nekog praktičnog pitanja.

U vezi s tim saglasni su bili Poslanikovi ashabi i učenjaci osnivači mezheba. Å to se tiče podjele pitanja na temeljna (el-usul), s čijim negiranjem se zapada u nevjerovanje, te granska (el-furu’), s čijim negiranjem se ne zapada u nevjerovanje, takva podjela nema osnova ni u slučaju ashaba ni kod onih koji su ih dobročinstvu slijedili (tabi'ini), niti kasnijih islamskih učenjaka.’

Imam Ibnu-l-Vezir je rekao: ‘Znatan je broj ajeta o opraštanju pogrešaka.

Primjetno je da su i oni koji su se bavili tumačenjem izvora znali pogriješiti. Nema puta do (prave) nauke ako se namjerno griješi.

O tome Uzvišeni Allah kaže: Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite (El-Ahzab, 5).

Na drugom mjestu u Kur'anu stoje riječi: Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo (El-Bekare, 286).

U komentaru tih riječi se, u dvjema vjerodostojnim predajama, od kojih je jedna od Ibn ‘Abbasa a druga od Ebu Hurejre, navodi da Allah, dž.š., kada neko prouči tu dovu, kaže: ‘Ja tako i postupam (tj. ne kažnjavam za ono što se iz zaborava ili nehotice uradi).’

Također, treba imati u vidu i riječi Uzvišenog: … i koji svjesno u grijehu ne ustrajavaju … (Ali ‘Imran, 135), nakon što je počinioce ukorio zbog toga što su bili svjesni.

U vezi s grubo smišljenim ubistvom vjernika, Allah, dž.š., kaže: Onome koji hotimično ubije vjernika kazna će biti Džehennem (En-Nisa’, 93), povezujući prijetnju s hotimičnošću. I u vezi s lovom prije obavljenog hadža, prijetnja za ubijanje povezana je s hotimičnošću: Onome od vas ko je hotimično ubije … (El-Maide, 95).

Znatan je i broj hadisa s tim smislom, kao što su hadisi koje prenose Sa'd, Ebu Zerr i Ebu Bekre, o čijoj vjerodostojnosti postoji saglasnost, a koji se odnose na onoga ko svojim ocem proglasi nekoga ko mu nije otac, znajući da mu nije otac. Uslov prijetnji tu je svjesnost.

Slično tome je i predaja u kojoj se navodi da je nekada davno neki čovjek oporučio da, nako što umre, bude spaljen i da se pepeo njegovog tijela prospe ”“ pola u vodu a pola na kopnu, kako bi na taj način izbjegao Allahovu kaznu.

O vjerodostojnosti tog hadisa postoji saglasnost skupine ashaba među kojima su Huzejfe, Ebu Se'id i Ebu Hurejre, a broj prenosilaca dostiže broj potreban za mutevatir hadise (U vezi s tim vidjeti hadiska djela Džami'u-l-usul i Medžme'u-z-zevaid). čovjek je to učinio iz straha od Allahove kazne i Allah Uzvišeni mu je, kao što se navodi u predajama, oprostio zbog pokazanog straha.

Međutim, evidentno je da je to čovjek učinio iz neznanja u Allahovu svemoć (kudret) i nepoznavanja odredbi u vezi s proživljenjem.

Navedeni hadis sadrži lijepe poruke onima koji prave pogreške prilikom tumačenja, a Allah najbolje zna.’

šejh dr. Jusuf el-Karadavi