Kozarac.ba

Iznenadna smrt bosanskog gazije

piše:Salih Čavkić

Jutros (16. april) smo dobili vijest da je umro bosanski gazija iz 17-te krajiške iz 7-og korpusa Besim Ključanin iz Kozarca.

Prvoborac, čim je počeo rat Besim je ostavio dobro plaćeni posao u Njemačkoj, gdje je godinama radio i među prvima otišao da brani svoju Bosnu. Uz njega se priključio i malodobni sin Amir, sa samo 16 godina. Krajem 93 god. došao je sa sinom na par dana na dopust, da posjeti suprugu i kćerkinu familiju koje je crveni križ prebacio u Belgiju. Vidjevši njih dvojicu onako mršave i ispijene rekao sam im da su oni dali dosta od sebe i da bi bilo bolje da ostanu kod familije, a da zdraviji i sposobniji nastave na njihovom mjestu. Skoro su kriknuli obadvojica: “Ni govora, mi se vraćamo u Bosnu”.

Zamolio sam ih da ostanu barem koji mjesec pa da se malo oporave i odmore.

Ali, ni govora, oni ni da čuju. Kako otac tako i sin.

Pokazaše mi dozvolu za odsustvo koje im je potpisao lično rahmetli general Mehmed Alagić i obadvojica u jedan glas: “Samo do ovog datuma ni dana više, Bosnu treba odbraniti od fašizma”. Zaista, vratili su se nazad, čak par dana prije da se na vrijeme mogu javiti u njihovu jedinicu.

Propješačili su od Igmana do Krajine, oslobodili su Vlašić, Kupres, sastavili se sa Petim korpusom oslobodivši Ključ i Sanski Most u nadi da će na red doći Prijedor i njihov Kozarac, ali nažalost Alija je naredio da se ispred samog Prijedora moraju zaustaviti. Alija je dogovorio i potpisao podjelu Bosne.

Borci ARBiH puni snage i elana oslobađajući grad za gradom u punom zaletu spremni da oslobode cijelu Bosnu odjednom moraju stati i pola Bosne pokloniti neprijatelju.

Razočarenje na sve strane, pogotovo kod Besima i Amira i njihovih suboraca iz Prijedora, Kozarca i drugih mjesta, koja su bila tu nadomak i mogla su da se oslobode, samo da je produženo za dan-dva.

Umjesto u svoju kuću u Kozarac smješteni su u sobičak u Sanskom Mostu.

Rat je završen bez pobjednika i poraženih, ne samo oni već i svi drugi borci su ostali razočarani. Zašto baš sada kad smo počeli oslobađati grad za gradom?

Kako tada tako se i danas pitaju mnogi.

Osjetili su se izdanim i prodanim jer su njihove nade iznevjerene, počinju ratne traume, a onda nastaju poratni problemi.

Svi oni osjećaju da prema njihovim problemima nema konkretnog društvenog stava zbog čega su prinuđeni da sami traže izlaz iz životnog pakla.

Čim je dogovoren povratak sa UHR-om Amir i Besim su ponovo među prvima krenuli u njihov voljeni Kozarac.

Ponovo je počela puka borba za preživljavanje isto kao i tokom rata. Ali Besim i Amir, koji nisu bili samo otac i sin, već i ratni drugovi riješili su da se bore protiv nepravde i nastave borbu za opstanak.

Postavili su šator ispred svoje kuće i čekali da se iseli Srbin koji je tu stanovao. Promrzli u ratu sad su se ponovo isprehlađivali pod šatorom očekujući nekakvu Pravdu i povrat njihove imovine što je bilo samo mrtvo slovo na papiru.

I napokon kad su konačno dočekali sporu pravdu i sanjali o daljem životu, Amiru se pogoršalo zdravlje, koliko od ratnih rana, više od izbivanja i prehlade uz psihičke patnje zbog nepravde i nemoći učinilo je uticaj na mlado krhko tijelo i dušu mladića kojeg su voljeli svi koji su ga poznavali.

Kad je trebalo da se pomogne Amiru, ustanovili su da se Amir ne može liječiti u Federaciji osim ako sam plati sve troškove liječenja.

Niotkud nikakve pomoći, list “Ljiljan” koji je, pišući o uspjesima 17-ste krajiške imao najveću prodaju novina u dijaspori i na tome zaradio ogromne pare nije se ni oglasio, kao ni drugi, Tihić i njegiova bulumenta su donijeli novi zakon po kojem se Bošnjaci iz RS-a nemaju pravo liječiti u Federaciji, kako Ale-paša tako i Tihi-subaša, pokaza da ga branioci domovine najmanje interesuju.

Hrabri prvoborci ostadoše na cjedilu na milost i nemilost dojučerašnjim neprijateljima. Ovo ne samo da je pogodilo njih dvojicu nego i cijelu familiju i sve prijatelje i znance.

Amir je konačno prije dvije godine morao u bolnicu kod svojih dojučerašnjih katila, u Beograd na vojnu kliniku, gdje je i preminuo.

Od tog datuma Besim je ostao slomljen, skršen i povučen u sebe. Ne samo da je izgubio sina, on je izgubio i najboljeg druga. Iz dana u dan je išao na Amirov mezar i tamo ostajao skoro cijeli dan.

Amirova mama Rukija, Besimova supruga, i pored toga što je potresena gubitkom sina jedinca, nju je potresala i Besimova patnja, bojala se za njega, ne znajući kako da mu pomogne, jer Besim je patio za sinom u sebi, nije ispoljavao niti je kome govorio o svojem bolu koji ga iznutra razdirao i polako nagrizao krhko tijelo, u ratu ispaćeno.

Sve manje je i sa drugima pričao i sve više se u sebe povlačio, nikom se nije povjeravao ni izjašnjavao, što ga je još više iznutra izjedalo. Supruga i kćerka Hatemina, koja živi u Belgiji, pa i mnogi drugi prijatelji i znanci imali su osjećaj da Besim, poslije Amirove smrti, ne želi dalje da živi.

Koliko tuga za sinom, toliko maćehinski birokratski odnos vladajuće oligarhije prema borcima Besima je psihički sve više ubijao i konačno ubio.

Jutros, 16. april 2007. god u 10:15 ratni veteran 7-og korpusa Besim Ključanin preminuo je u Prijedorskoj bolnici u njegovoj 65-oj godini života. Ova vijest nas je sve pogodila.

Umro je dvije godine poslije smrti njegova najboljeg druga i sina Amira, također borca 7-og Korpusa.

Autor ovih redova je imao čast poznavati ovu dvojicu divnih ljudi, patriota i heroja o čiju sudbinu se bosanska politička bulumenta ogriješila.

Neka im obadvojici bude lahka bosanska zemlja, koju su branili od prvog do posljednjeg dana rata.

Belgija, 16.04.2007.god.

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.