Iznenadna smrt bosanskog gazije

piše:Salih Čavkić

Jutros (16. april) smo dobili vijest da je umro bosanski gazija iz 17-te krajiške iz 7-og korpusa Besim Ključanin iz Kozarca.

Prvoborac, čim je počeo rat Besim je ostavio dobro plaćeni posao u Njemačkoj, gdje je godinama radio i među prvima otišao da brani svoju Bosnu. Uz njega se priključio i malodobni sin Amir, sa samo 16 godina. Krajem 93 god. došao je sa sinom na par dana na dopust, da posjeti suprugu i kćerkinu familiju koje je crveni križ prebacio u Belgiju. Vidjevši njih dvojicu onako mršave i ispijene rekao sam im da su oni dali dosta od sebe i da bi bilo bolje da ostanu kod familije, a da zdraviji i sposobniji nastave na njihovom mjestu. Skoro su kriknuli obadvojica: “Ni govora, mi se vraćamo u Bosnu”.

Zamolio sam ih da ostanu barem koji mjesec pa da se malo oporave i odmore.

Ali, ni govora, oni ni da čuju. Kako otac tako i sin.

Pokazaše mi dozvolu za odsustvo koje im je potpisao lično rahmetli general Mehmed Alagić i obadvojica u jedan glas: “Samo do ovog datuma ni dana više, Bosnu treba odbraniti od fašizma”. Zaista, vratili su se nazad, čak par dana prije da se na vrijeme mogu javiti u njihovu jedinicu.

Propješačili su od Igmana do Krajine, oslobodili su Vlašić, Kupres, sastavili se sa Petim korpusom oslobodivši Ključ i Sanski Most u nadi da će na red doći Prijedor i njihov Kozarac, ali nažalost Alija je naredio da se ispred samog Prijedora moraju zaustaviti. Alija je dogovorio i potpisao podjelu Bosne.

Borci ARBiH puni snage i elana oslobađajući grad za gradom u punom zaletu spremni da oslobode cijelu Bosnu odjednom moraju stati i pola Bosne pokloniti neprijatelju.

Razočarenje na sve strane, pogotovo kod Besima i Amira i njihovih suboraca iz Prijedora, Kozarca i drugih mjesta, koja su bila tu nadomak i mogla su da se oslobode, samo da je produženo za dan-dva.

Umjesto u svoju kuću u Kozarac smješteni su u sobičak u Sanskom Mostu.

Rat je završen bez pobjednika i poraženih, ne samo oni već i svi drugi borci su ostali razočarani. Zašto baš sada kad smo počeli oslobađati grad za gradom?

Kako tada tako se i danas pitaju mnogi.

Osjetili su se izdanim i prodanim jer su njihove nade iznevjerene, počinju ratne traume, a onda nastaju poratni problemi.

Svi oni osjećaju da prema njihovim problemima nema konkretnog društvenog stava zbog čega su prinuđeni da sami traže izlaz iz životnog pakla.

Čim je dogovoren povratak sa UHR-om Amir i Besim su ponovo među prvima krenuli u njihov voljeni Kozarac.

Ponovo je počela puka borba za preživljavanje isto kao i tokom rata. Ali Besim i Amir, koji nisu bili samo otac i sin, već i ratni drugovi riješili su da se bore protiv nepravde i nastave borbu za opstanak.

Postavili su šator ispred svoje kuće i čekali da se iseli Srbin koji je tu stanovao. Promrzli u ratu sad su se ponovo isprehlađivali pod šatorom očekujući nekakvu Pravdu i povrat njihove imovine što je bilo samo mrtvo slovo na papiru.

I napokon kad su konačno dočekali sporu pravdu i sanjali o daljem životu, Amiru se pogoršalo zdravlje, koliko od ratnih rana, više od izbivanja i prehlade uz psihičke patnje zbog nepravde i nemoći učinilo je uticaj na mlado krhko tijelo i dušu mladića kojeg su voljeli svi koji su ga poznavali.

Kad je trebalo da se pomogne Amiru, ustanovili su da se Amir ne može liječiti u Federaciji osim ako sam plati sve troškove liječenja.

Niotkud nikakve pomoći, list “Ljiljan” koji je, pišući o uspjesima 17-ste krajiške imao najveću prodaju novina u dijaspori i na tome zaradio ogromne pare nije se ni oglasio, kao ni drugi, Tihić i njegiova bulumenta su donijeli novi zakon po kojem se Bošnjaci iz RS-a nemaju pravo liječiti u Federaciji, kako Ale-paša tako i Tihi-subaša, pokaza da ga branioci domovine najmanje interesuju.

Hrabri prvoborci ostadoše na cjedilu na milost i nemilost dojučerašnjim neprijateljima. Ovo ne samo da je pogodilo njih dvojicu nego i cijelu familiju i sve prijatelje i znance.

Amir je konačno prije dvije godine morao u bolnicu kod svojih dojučerašnjih katila, u Beograd na vojnu kliniku, gdje je i preminuo.

Od tog datuma Besim je ostao slomljen, skršen i povučen u sebe. Ne samo da je izgubio sina, on je izgubio i najboljeg druga. Iz dana u dan je išao na Amirov mezar i tamo ostajao skoro cijeli dan.

Amirova mama Rukija, Besimova supruga, i pored toga što je potresena gubitkom sina jedinca, nju je potresala i Besimova patnja, bojala se za njega, ne znajući kako da mu pomogne, jer Besim je patio za sinom u sebi, nije ispoljavao niti je kome govorio o svojem bolu koji ga iznutra razdirao i polako nagrizao krhko tijelo, u ratu ispaćeno.

Sve manje je i sa drugima pričao i sve više se u sebe povlačio, nikom se nije povjeravao ni izjašnjavao, što ga je još više iznutra izjedalo. Supruga i kćerka Hatemina, koja živi u Belgiji, pa i mnogi drugi prijatelji i znanci imali su osjećaj da Besim, poslije Amirove smrti, ne želi dalje da živi.

Koliko tuga za sinom, toliko maćehinski birokratski odnos vladajuće oligarhije prema borcima Besima je psihički sve više ubijao i konačno ubio.

Jutros, 16. april 2007. god u 10:15 ratni veteran 7-og korpusa Besim Ključanin preminuo je u Prijedorskoj bolnici u njegovoj 65-oj godini života. Ova vijest nas je sve pogodila.

Umro je dvije godine poslije smrti njegova najboljeg druga i sina Amira, također borca 7-og Korpusa.

Autor ovih redova je imao čast poznavati ovu dvojicu divnih ljudi, patriota i heroja o čiju sudbinu se bosanska politička bulumenta ogriješila.

Neka im obadvojici bude lahka bosanska zemlja, koju su branili od prvog do posljednjeg dana rata.

Belgija, 16.04.2007.god.