Kozarac.ba

DAMOKLOV MAČ SA DVIJE OÅ TRICE


Vjerujem da ćemo se svi složiti da svako lice ima svoje naličje, da svjetlost Mjeseca krije svoju tamnu stranu pa, konsekventno tome, i svako doba uz sve svoje lijepe i sretne događaje ima i svoje tamnije strane.

Nekada su ljudi strepili pred spomenom kuge, španske gripe, ili nekih drugih pošasti koje su harale svjetskim gradovima i selima. Danas, u doba kloniranja i kosmičkih ekskurzija, eksplozije znanja i svjetskog globalnog sela ljudi strepe od nekih drugih, ali ne manje tegobnih fenomena. AIDS, narkomanija, alkoholizam, ptičja gripa, suicid, pedofilija… samo su neki od pojmova koji izazivaju jezu oko srca savremnog čovjeka.

Spomenutom bismo mogli pridodati još dosta toga zbog čega se savremeni čovjek sve više užasava. Spomenimo samo terorizam, ekološku krizu, globalno otopljavanje itd. Spisak se ovdje ne okončava, ali je i to dovoljno da pojmimo kako savremeni čovjek nesumnjivo, živi u većem strahu od onog u kojem su možda živjeli neki naši preci u nekom dalekom i neprosvijećenom stoljeću kada su strepili od udara groma i moćnih zuba divljih zvijeri.

Upravo na temelju premise da „niti je ovo doba idealno niti su minuli vjekovi odveć mračni“, ugledni mislilac Martin Lings fundirao je svoje ingeniozno djelo Drevna vjerovanja i moderna sujeverja. ,,Današnji svijet je ustvari haos oprečnih mišljenja i težnji. Takozvani slobodni svijet je fluidni haos. Totalitarni dio modernog svijeta je kruti haos. Nasuprot spomenutom, drevni svijet je uvijek predstavljao jedan poredak, znači hijerarhiju ideja od kojih se svaka nalazi na razini koja joj s pravom pripada.”

Jamačno je da nema potrebe za dokazivanjem da je ovaj nevakat prepun paradoksa koji nam kazuju da je nešto pošlo ukrivo.

U svojoj brilijantoj analizi Chandra Muzaffer nabraja deset krucijalnih paradoksa ovog vremena koji na sebi svojstven način otkrivaju kolosalne kontradiktornosti utkane u samo tkivo savremene civilizacije.

Prvi paradoks je da će se demokratski oblici vladavine proširiti, ali će se moć naroda umanjiti. Muzaffer smatra da će megaglobalne snage skopčane sa novcem, medijima, tržištem i tehnikom kontrolisati živote milijarde ljudi. Na taj način će običnog građanina učiniti bespomoćnim u svijetu moćnih korporacija .

Drugi je paradoks da će postojati ogromno bogatstvo koje će proizvoditi korporacije, ali će ljudi živjeti sve teže zbog produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih.

Treći paradoks počiva u činjenici da će nauka možda pomoći spašavanju života i produženju životnog vijeka, a ujedno će ga i uništavati, s obzirom da pokazuje premalo respekta spram integriteta ljudskog bića razvojem oružja za masovno uništenje, genetički inžinjering itd.

Paradoks je i u tome što će sredstva komunikacije bivati sve razvijenija, ali će interakcija među ljudima na svim nivoima biti sve slabija.

K tome, pregršt informacija kojim smo prezasićeni zbog razvoja informacionih tehnologija ne doprinosi obogaćivanju čovjeka, s obzirom da ih ne pretačemo u kvalitetno znanje.

Šesti paradoks je da će obrazovni sistem producirati sve više obrazovanih kadrova, ali nesposobnih da inventivno misle, da inteligentno analiziraju i opažajno istražuju.

Sedmi i najočigledniji paradoks, kako tvrdi Muzaffer, tiče se same religioznosti. Naime, svjedoci smo uspona religije koja ima sve jači upliv u politici i društvu, a sve veću eroziju vrijednosti. Zaključujemo da je formalna religioznost u usponu, ali je duhovnost u dramatičnom slabljenju.

Na sceni je proces globalizacije sa fasadom ujedinjenja ljudskih bića zajedničkim vezama i bratskom ljubavlju. Iza te uljudne maske stoji perfidna realnost težnje za dominacijom i kontrolom jedne etničke grupacije nad ostatkom svijeta. To svjedoči da će rasna netrpeljivost i kulturni šovinizam i dalje biti prisutan u modernim državama .

Nesumnjivi paradoks je i činjenica da naporedo sa institucijama za razvijanje mira razvijamo i oružja za masovno uništavanje.

I, posljednji paradoks, po Chandra Muzafferi jeste da sve više raste osjećaj potrebe za zaštitom okoline, ali njena destrukcija na globalnoj ravni podjednako se uvećava.

Pored tih odveć zanimljivih zapažanja mi se usuđujemo dodati još jednu. Naime, jedna sasvim upečatljiva ovovremena nelogičnost nalazi u činjenici da je sve više ljekara i stručnih ljudi koji se staraju o zdravlju savremenog čovjeka a na drugoj strani sve je više bolesnih ljudi i onih koji potrebuju ljekarsku pomoć .

Zdrav razbor nalaže situaciju sasma obrnutu od one koju svi svjedočimo. Ovim uratkom ćemo pokušati raskriti neke bolesti, te kako ih prevladati u kontekstu sveprisutne nemoći savremene nauke iščašene iz transcendentnih korijena.

Valja nam zaimati u svijest da, unatoč neugodnosti koju nam pričinjava bol i tegobe koje nam sa sobom donosi, samo po sebi to nije kazna, već Allahova, dž.š., blagodat koja odašilje signale da nešto nije u redu sa organizmom, i, implicite, ukazuje na potrebu liječenja. Bez bola kao simptoma bolesti, mi bismo tavorili u opasnom uvjerenju da je s nama sve u najboljem redu.

Prvi korak i stepenica na putu iscjeljenja čovjeka jeste svjesnost o postojanju bolesti, bez koje čovjek tavori u varljivoj spoznaji da ništa ne treba da poduzima, a stanje ide sa zla na gore. Ono što je u čovjeku kao mikrokosmosu, bol, to su, u okviru društva, kao makrokosmosa, statistički podaci koji nas informiraju o općim tendencijama u društvu.

Tako je statistika neumoljivo konstatovala da se u svijetu koji pretendira na atribute idealnosti, svake 40. sekunde desi jedno samoubistvo, što, u konačnici, vodi broju od milion samoubistava godišnje.

Svjetska zdravstvena organizacija raspolaže podacima da se, u najvećoj mjeri, radi o zemljama bivšeg komunističkog uređenja, i onim sa najvećim standardom u svijetu.

Sida je riječ od čijeg se spomena stegne srce savremenom čovjeku. Sida je, nesumnjivo, zakonito čedo seksualne revolucije.

Pouzdano je jasno da svaka revolucija ima svoje stradalnike i mučenike u redovima revolucionara. Po podacima WHO, samo u prošloj godini od ove opake bolesti je umrlo čak pet miliona ljudi.

Nekad smo o tome saznavali tek u vijestima iz svijeta, a danas je to i naša surova realnost.

Štampa je zabilježila da su dva srednjoškolca iz Sarajeva, nakon ekskurzije u Španiji i posjete tamošnjem bordelu, donijeli sidu u svoj razred i, ne znajući, prenijeli je na svoju školsku kolegicu. Sve bi to ostalo nepoznato da spomenuta škola nije organizirala dobrovoljno davanje krvi, kada su akteri te priče i njihovi ucviljeni roditelji saznali tu šokantnu vijest .

Nekad se učini da je antički čovjek kazivanjem o zloglasnoj Hidri, kojoj nakon odsijecanja jedne glave niču druge dvije, ustvari opisao pošast narkomanije.

Odista, zlo droge, samo po sebi, strašno i opasno sobom donosi još veća i strašnija zla kao što su AIDS, ubistva, samoubistva, pljačke, razorene obitelji itd. Narodno iskustvo, kondenzirano u mudroslovnoj izreci da zlo nikad ne ide samo, potvrđuje vijest koju su mediji prenosili ovih dana. Radi se o još jednom slučaju oboljelog od side koji se pojavio na Infektivnoj klinici u Sarajevu. Kažu da se radi o narkomanu koji se zarazio iglom koju je prethodno koristio inficirani narkoman. Ono što ne kažu je to ko je prije njega upotrijebio dotičnu iglu i, naravno, gdje je ta igla završila. Možda će neko dijete, u svojoj nevinoj znatiželji, dodirnuti vršak te iglice i tako zlu puhnuti još više pod krila.

Sudeći prema novinskim stupcima i TV-vijestima koje svjedoče o sve češćim smrtima mladih osoba, možemo konstatovati da je i taj porok dobahuljao u bosanske gradove i mahale.

I naša mladež se sve više odaziva umilnom glasu tog poroka koji, kao antičke sirene, umilnim pojanjem vodi u sigurnu propast svakog ko im se odazove.

Zarad stjecanja bar približne slike o razmjerama zla koje je pred nama podsjetit ćemo se na podatke koji su konstatovani u dobro organiziranoj zdravstvenoj zaštiti SAD-a. Samo u toj, tehnološki najrazvijenijoj zemlji, broj ovisnika i onih koji konzumiraju različite droge i psihoaktivna sredstva sa 14.500.000, u 2000. godini porastao je na 16.600.000 u 2001. godini. Trenutno u SAD ima čak 20.000.000 ovisnika o drogama i alkoholu, od čega je čak 2.000.000 ovisnika o kokainu.

Riječju, najjača i najmodernija svjetska sila ima toliko ovisnika o različitim drogama i drugim porocima koliko ima stanovnika u pet zemalja velikih kao Bosna i Hercegovina.

Naravno, slično je i na prostorima evropskog potkontinenta gdje samo tzv. teške droge godišnje oduzmu 7.000 života. Ono što je najšokantnije, sa aspekta društvenih znanosti, jesu tendencije koje kazuju da se ta pošast širi geometrijskom progresijom i da nitko ne može ni zamisliti kako će se to okončati.

Dramatični su podaci koji kazuju o snazi narkokartela koji su toliko utjecajni da čak smjenjuju vlade i obrću milijarde dolara. Taj slasni kolač je dovoljan garant da će narkobiznis i dalje ostati visoko na hijerarhiji interesa mafijaških klanova.

Najtragičnije je to da su i pored činjenice što se u borbu protiv društvenih anomalija o kojima je riječ ulažu ogromna sredstva u vidu ljudskih i ekonomskih resursa, rezultati praktično zanemarljivi. Ne treba biti sociološki ekspert niti vrstan logičar da bi se došlo do spomenutog zaključka. Dovoljno je samo zaimati u svijest da su godinama najorganiziranije države naše planete nastojale zaustaviti proces dramatičnog povećanja broja ovisnika, ali se taj broj permanentno umnožava.

Metode kojima su se koristili kreću se u okviru palijativnih mjera, tj. putem pravnog sankcioniranja i krivičnog gonjenja svih koji proizvode, distribuiraju ili posjeduju ta sredstva. Na kraju su jednostavno kapitulirali suočeni s deprimirajućim rezultatima. Riječju, sve što se do sada pokušalo sa televizijskim kampanjama, policijskim akcijama, silnim reklamiranjem – nije dalo nikakve, ili gotovo nikakave rezultate.

Toj istini nam valja što prije pogledati u oči. Zarad nas samih i budućih generacija. Nojeva strategija, jamačno, ne vodi nikuda do daljoj disperziji i rastakanju društvenog tkiva.

Ako ovome dodamo biznis u kojem fluktuiraju milijarde dolara, kao što su npr. pornografija , prostitucija, seks-turizam , trgovina bijelim robljem, prodaja organa itd., ram za sliku do srži bolesnog društva će biti zaokružen.

Svake godine rijeke seks-turista, poput paganskih hodočasnika slijevaju se u zemlje trećeg svijeta: Tajland, Šri Lanku, Brazil, Filipine… gdje za male pare dobivaju seksualne usluge najčešće od djece i maloljetnih osoba.

Prema podacima UNESKO-a, samo u Tajlandu je od dva miliona osoba koje trguju svojim tijelom 800.000 djece i adolescenata.

Jamačno, sve spomenute bolesti su u tijesnoj korelaciji sa životnim stilom savremenog čovjeka fundiranim na putenosti i rasterećenosti od svakog morala. Ako se nadnesemo nad analize o tome koji su dijelovi društva zahvaćeni tim zlom, vidjet ćemo da se praktično radi o svim društvenim slojevima.

Jedni krenu tom stranputicom zato što su siromašni, drugi zato što imaju previše, treći zato što su prezaposleni i to je odgovor na stalne stresne situacije, a četvrti zbog besposlice i besperspektivnosti.

Neki se odaju tom poroku u mladosti, a neki opet u kasnijim godinama. Ali, ono što je zajednički nazivnik svih tih osoba je planetarna udaljenost od svih duhovnih vrijednosti i pokušaj da bar u tome nađu smisao svoje egzistencije.

Teško je živjeti i proživjeti svoje ovdašnje trajanje sa sviješću o sebi kao plodu slučaja, volje ili nevolje svojih roditelja. Takav čovjek, kao drvo bez korijena, nakon udara prvog jačeg životnog povjetarca biva izbačen iz ležišta.

Da budemo do kraja jasni: ne želimo satanizirati Zapad i delegitimizirati sve pozitivne tekovine koje jesu nedvosmisleno plod i rezultat Zapada.

Ono što stoji iza ovih naših tvrdnji jeste stav da je, već pola stoljeća, sve što trajno i suštinski utječe na ideje ljudi, ili njihovo zdravlje, ili njihov krajobraz, ili njihov svakodnevni život, djelo Zapada.

Kapitalizam, komunizam, fašizam, psihoanaliza, ekologija, elektricitet, avion, automobil, atomska bomba, telefon, televizija, informatika, penicilin, kontracepcijska pilula, ljudska prava kao i plinske komore. Da, sve to, kako tvrdi Amin Maaluf, ,,sreća svijeta i njegova nesreća došlo je sa Zapada.”

Dobro poznata i mudra misao, čija je suština u hadisu spomenuta, veli da Allah, dž.š., iz svoje milosti nijedna vrata nije zatvorio, a da prozor nije otvorio, nijednu bolest nije dao, a da za nju i na lijek nije ukazao.

Ovdje dolazimo do srži problema. Jedan od principa formalne logike glasi da se nikad na temelju pogrešnih premisa ne može doći do logički ispravnog zaključka.

Osnovne premise savremenih koncepcija borbe protiv ovisnosti posjeduje konstruktivnu i nepopravljivu grešku. Naime, one se samo bave posljedicama, a nikako uzrocima problema.

Da li za te društvene bolesti, koje kao Damaklov mač stoje nad glavama svih nas, postoji obrnut, reverzibilan proces. Može li se, dakle, bolest suzbiti, egzistencijalno je pitanje prvog reda.

Koncem devetnaestog vijeka bili smo svjedoci eksplozije nauke i utemeljenja onoga što se u docnijoj literaturi imenuje velikim obećanjem (Erih From). Taj naivni optimizam mogli bismo, ukratko, izraziti tezom da nauka ima riješiti svu bijedu čovjekovu i da u takovrsnom svijetu nema mjesta za vjeru.

Tako nauka postaje cilj, a ne sredstvo i u konačnici degenerira u scijentizam tj. apsolutizaciju nauke.

Takve postavke je u svojim romanima ovaplotio Jules Vern nastojeći na nedostižni pijedestal ustoličiti sam razum i nauku. Optimizam je, uistinu, bitno obilježje konca 19. vijeka. Sjetimo se na ovom mjestu nobelovca, Milana Kundere, koji je nakon strašnih iskustava 20. vijeka u Šali kazao da je ,,naivni optimizam (a ne religija, op.autora), ustvari, opijum za narod”.

Valja nam znati da tako stanovište nije bilo jedinstveno u zapadnom mišljenju.

Iz pera dva velika mislioca zapada Friedricha Nietzschea i Osvalda Spenglera potekle su krajne snažne i konstruktivne kritike takvog pristupa svijetu i čovjeku.

Tako Nietzsche kazuje o mahnitom čovjeku koji je za bijela dana upalio svjetiljku da traži Boga, te konsterniranim ljudima oglasio njegovu smrt. ,,Bog je mrtav, on ostaje mrtav, a mi smo ga ubili” riječi su Nietzscheove, koje su odjekivale u evroprostoru kao pucanj u gluhoj noći. Ali, Nietzsche ne propušta da naglasi i posljedice tog čina kroz usta istog tog kvazimaloumnika. ,,Pripremite se za lutanje kroz beskrajno ništa,” proročanstvo je Nietzscheovo.

Spengler, na drugoj strani, piše o ,,homo vulgarisu”, koji živi ,,u utrobama velikih gradova i koji sve svoje vrijednosti svodi na ,,filozofiju varenja, hranjenja i higijene”. Moderni čovjek je, veli Spengler, kroz to puko svakodnevno trajanje ptičju perspektivu zamijenio žabljom” .

Na neki način oba ova umna čovjeka su predvidjela da je put kojim je zapadni čovjek krenuo slijepa ulica, ako ne i provalija koja zjapi i prijeti da se čovječanstvo u nju uruši.

Ono što nam, u najkraćem, žele kazati spomenuti mislioci jeste da jednodimenzionalni svijet, lišen pozitivnih ideala, mora propasti.

Zato danas čovječanstvo strepi, ne od onoga što ne zna već, gle paradoksa, strahuje od onoga što zna.

Sve što se danas dešava u vidu droge, AIDS-a, suicida i tako redom, ustvari je tek potraga za srećom, za izgubljenim mirom i uosovljenjem vlastite egzistencije.

Svaki život nije ništa drugo do traganje za srećom.

Imamo li na umu da svako traženje nije i nalaženje, dolazimo do činjenice da je većina ljudi nesretna zbog neuspjeha u toj potrazi.

priredio: hfz. Mevludin Duranović
(Novi Horizonti)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.