svabo
Nesporazumi i konflikti izmedju pristalica hafiza Jusufa Barcica, koje bosanski mediji informiranja pejorativno nazivaju “vehabijama”, i Islamske zajednice, kao krovne vjerske institucije u BiH, nametnuli su neizbjezno pitanje na koje bosnjacko-muslimanska javnost ocekuje i trazi adekvatan odgovor: Da li Islamska zajednica ima pravo zabranjivati da'wetske aktivnosti unutar dzamija, mesdzida i drugih vjerskih ustanova koje su zvanicno u nadleznosti IZ-a ili ne?
I dok i jedna i druga strana iznose svoje dokaze i stavove, koji su dijametralno suprotni, situacija ne terenu se sve vise usloznjava i problem produbljuje. Predstavnici Islamske zajednice kategoricki tvrde da su dzamije i mesdzidi, kao i svi drugi islamski vjerski objekti pod ingerencijom IZ-a, i da ona ima pravo i obavezu uredjivati vjerski zivot i voditi brigu o vjerskim objektima. Sto znaci da IZ moze dozvoljavati i zabranjivati vjerske aktivnosti kome hoce u skladu s Ustavom Islamske zajednice.
S druge strane, hafiz Jusuf Barcic i njegovi istomisljenici tvrde da vjerski objekti, prevashodno dzamije i mesdzidi, moraju u svako doba biti dostupni i otvoreni svim vjernicima, a posebno onima koji su kompetentni (uceni) da govore o islamu i tumace njegove propise, bez obzira salgala se IZ s tim ili ne, i bez obzira kakve ce reakcije i posljedice takovo djelovanje izazvati.
Ono sto se namece kao zakljucak iz tzv. misionarskog nacina djelovanja jedne manje skupine muslimana u BiH jeste da zapravo u islamu nema reda, da islam ne poznaje nikakav oblik posebno uredjenog sistema i institucionalnog djelovanja, i da, prema tome u muslimanskim vjerskim objektima moze raditi sta ko hoce i kako hoce. I drugo, stjece se dojam da se uceni ljudi u islamu poistovjecuju s islamom, tj. sa islamskim zakonom, sto je samo po sebi apsurd. Takav se, dakle, dojam stjece u obicnim muslimanskim masama i tako se tumaci ponasanje i djelovanje spomenutih pojedinaca, bez obzira sto oni tako ne misle.
To je ozbiljan problem i treba mu prici sa maksimalnom ozbiljnoscu i iskrenoscu. A to znaci da su oni koji posjeduju islamsko znanje i zvanje zaduzeni pred Allahom, dz.s., a zatim pred ljudima, dati odgovor na postavljeno pitanje i na temelju serijatskih dokaza objasniti spomenute dileme.
Prije svega treba kazati da su zakon, red i uredjeni sistem odnosa u drustvu temelj islama i da je islam u svojoj osnovi protiv svakog oblika anarhije i nereda.
Allah,s.v.t. je objavio:
“O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i predstavnicima vasim. A ako se u necemu ne slazete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rijesenje lijepse. (En-Nisa, 59)
Izraz “ulul-emr” u ovome ajetu, po misljenju islamskih ucenjaka, ima opci karakter i znacenje, i u nasoj situaciji kad nema hilafeta niti islamskog uredjenja drzave, to znacenje moze se prenijeti na Islamsku zajednicu, naravno u vjerskom a ne politickom smislu.
I ne samo da islam naredjuje poslusnost i pokornost muslimanskom vladaru vec svi ibadeti i striktno vjerski propisi do u detalje svjedoce o izvanrednom redu, zakonu i disciplini. Tako npr. skupno klanjanje namaza predvodi jedan covjek (imam), i svi muslimani koji klanjaju za tim imamom duzni su mu se pokoravati i slijediti ga. Rekao je Poslanik, s.a.w.s.: Imam je da se slijedi. Kad on ucini ruku’, i vi za njim ucinite, kad on ucini sedzdu i vi za njim ucinite.”
Institucija zekata u potpunosti je uredjena tako da se zna i ko je odgovoran za prikupljanje zekata, i ko je duzan dati zekat, i kome se daje itd. Takodjer institucija hadzdza i hadzdzijskih obreda, kao i institucija dzihada i sl.
U Kur'anskoj suri Es-Saff stoji:
Allah voli one koji se na Njegovom putu bore u redovima kao da su bedem cvrsti.
A sta je to “bedem cvrsti” osim poslijedica i rezultat dobro uredjenog sistema i postivanje zakona i propisa tog sistema.
Bez postivanja islamskog ustrojstva i zakona ne moze se postici jedinstvo niti red uspostaviti. Zatim, kompletan zivot Muhammeda, s.a.w.s., njegove rijeci i djela, i njegova poslanicka misija, bili su utemeljeni na redu i zakonu. U svome poznatom hadisu Poslanik, s.a.w.s., kaze:” Slusajte i pokoravajte se pa makar vam zapovjednik bio crni abesinski rob.” (Buharija)
U drugom hadisu stoji:” Kada trojica podju na putovanje neka sebi odrede vodju puta (emira)”
Dakle, svaki segment Islamske zajednice i islamskog drustva nuzno trazi maksimalno uredjenje, sklad i organiziranost, i taj sklad i harmoniju nema pravo niko narusavati, jer to vodi neredu i anarhiji, a islam kao ni jedan drugi zakon i sistem bori se protiv anarhije i u korijenu je sasijeca.
U tom smislu sejhul-islam Ibn Tejmijje kaze da je opceprihvacen stav kod ljudi da je bolja bilo kakva uredjena vlast nego anarhija i bezvlasce.
U svjetlu spomenutih serijetskih dokaza jasno proizilazi da je bilo kakvo djelovanje u ime islama, pa makar se radilo i o da'wi i pozivanju u Allahovu vjeru kao imperativu islama, ako u sebi ima elemente anarhije i nasilnog mjenjanja postojeceg ustrojstva Islamske zajednice, ma koliko ono manjkavosti imalo, u suprotnosti sa islamskim ucenjem i intenacijama Serijeta, i ne postoji serijetski dokaz koji bi mogao opravdati takvo djelovanje, jer ono donosi mnogo vise stete nego koristi i doprinosi sijanju smutnje i nereda medju muslimanima.
To su upravo pokazala i potvrdila poslijednja dogadjanja pred Carevom dzamijom u Sarajevu i u selu Barcici kod Kalesije. I kad bi jedina steta bila stvaranje negativne slike o islamu i njegovim propisima i nacinu utjecaja islama na drustvo, bilo bi dosta. Da ne spominjemo stetu nastalu vandalskim ponasanjem stanovnika sela Barcici koji su spalili islamske knjige pod izgovorom da je to “vehabijska literatura”.
Bilo je tu i vrijedzanja druge vrste gdje su ljudi nazivani vucijacima i siledzijama.
Najodgovorniji za izazivanje nereda su misionari koji cine da'wu na islamu stran i ne primjeren nacin. Nikada niko muslimane, a posebno daije, koji su u svome zivotu i misionarskom radu ispravno primjenjivali sunnet Muhammeda s.a.w.s., nije nazivao tako pogrdnim imenima, niti je o njima imao lose misljenje, pa makar i ne prihvatio njihov poziv u islam. I ne samo to, prve generacije muslimana su cak i u dzihadu- borbi protiv neprijatelja islama, svojim ahlakom, pravednoscu i skromnoscu, ostavljali fascinantan dojam na neprijateljske vojnike, a kamoli u misionarskom djelovanju u mirnodopskim uslovima.
Islam kao Allahova objava i uputa je iznad svih ljudi, ma koliko oni bili uceni, ugledni i mocni. I niko nema pravo sebe poistovjetiti sa islamom!
Apsolutizam po tom pitanju moze rezultirati samo unesenje nereda, pa cak i odvracanjem od islama, jer su ljudi po svojoj prirodi skloni grijehu. Svaki musliman, a posebno misionar, mora biti svjestan islamskog imperativa-uspostavljanje reda i sklada na dunjaluku.
Pise: Abdusamed Nasuf Busatlic
Add comment