Bijeg sa Manjace

Pored nas, prebacenih iz Omarske, na Manjaci  je bilo zatvorenika iz Kljuca, Sanskog Mosta, Kotor Varosi, Doboja, Glamoca i bio je jedan koji je bio niotkuda ili odsvakud. Bio je to Halil, vlasnik ogromnog stada ovaca koji je imao zemlje na Vlasicu i oko Glamoca i Livna.

Oni koji su mogli od Halila iscupati koju rijec pricali su da mu je stado brojalo preko 1300 ovaca. Halil je bio nepovjerljiv prema svakome, najcesce se drzao sam po strani i dobro bi procijenio svakog prije nego sto mu se obrati. Obucen po posljednjoj HTZ modi, uvijek u dubokim cipelama sa debelim gumenim dzonom, hlacama i sakou sivo maslinaste boje, ali ne vojnicke. Ispod sakoa nosio je debeli pleteni vuneni dzemper koje nije nikad skidao i kosulju kojoj je bilo tesko odrediti boju. U ovom trenutku pokusavam se sjetiti bilo cije druge odjece, ali ne mogu, pa cak ni svoje, ali kad se sjetim Halila prvo vidim njegovu odjecu pa tek onda njega.

Kad god bi neko sa njim progovorio stekao se utisak da je mutav, dugo bi sutio, odvagao svaku rijec prije nego sto progovori. Bilo je ocito da je zivot u sumi i druzenje s zivotinjama razvilo kod ovog covjeka instinkte nepovjerenja i samozastite puno vise nego kod ostalih.

Ponekad bi se dugo zagledao u minirani prostor izmedju stala i ograde, i strpljivo pogledom pretrazio svaki detalj tog prostora. Posmatrajuci ga dok tako pretrazuje tih par metara prostora imao sam utisak da svako njegovo oko ima neovisnu putanju, odnosno da jedno drugom ne vjeruje, vec svako pojedinacno zeli utvrditi sta se tu nalazi i gdje su postavljene nagazne mine.

Bio je u logoru i Halilov sin, stasit i simpatican mladic, susta suprotnost svom zatvorenom ocu. Mislim da se zvao Emir, a sa njim u drustvu bio je njegov vrsnjak Merdzo. Imali su cetnici stoku na Manjaci pa su kad im je trebala pomoc oko ovaca izvodili logorase koji se razumiju i predvece ih vracali kuci. Uz naseg Esu Kahrimanovica vrlo cesto oko ovaca je pomagao i Halilov sin.

Jednog dana izbila je grdna svadja izmedju Halila i njegovog sina, ispred stala u kojima smo spavali. Padale su teske rijeci, sijevali i udarci i uz tesku muku ljudi su ih rastavili.

Nekoliko dana kasnije strazari su nas u rano jutro istjerali iz stala, postrojili i prozivali. Razlog: Tu noc pobjegli su Halilov sin i Merdzo, pa su htjeli da vide da nije jos neko sa njima. Uzeli su po nekoliko deka, poslije smo saznali da su ustedjeli i nesto hrane, pazljivo presli preko miniranog dijela, preskocili ogradu, “posudili” dva konja iz stala i nestali u noci.

Cetnici su se uznemirili, pokusali nesto saznati, pozvali Halila na razgovor, a on ,uvrijedjen sto mu spominju “to kopile s kojim je on raskrstio za sva vremena i o kojem nece ni da cuje” nije im bio ni od kakve koristi.

Kad su ga upitali sta misli kuda su mogli okrenuti rekao je vjerovatno prema Travniku jer mu je tamo mati.  Poslije smo saznali da su bjegunci, poznavajuci dobro planine, bez vecih problema  u vrlo kratkom roku stigli do Livna. Malo je cudno da su cetnici nasjeli na Halilove price i prihvatili sve to, ali nisu ga vise gnjavili, a nama je postalo jasno zasto je Halil tako temeljito razgledao minirano podrucje i zasto je inscenirao svadju sa sinom.

Tek u Svicarskoj nam je Halil rekao da je stalno imao vezu sa sinom i da je znao kad je stigao do Livna.

Drugi pokusaj bjekstva sa Manjace izveli su dvojica Kozarcana, mladi momci koji ipak nisu imali Halilovo iskustvo.
 
Pored mene u logoru bio je Sefer Haskic. Sefer je jedan vrlo simpatican mladic kojeg sam ponekad vidjao u Brezi, ali da nije bilo logora vjerovatno se nikad ne bi blize upoznali.

Blijed, mrsuljav ( a ko je u logoru debeo) i positan imao je puno vise energije nego sto je izgledalo. Imao je on i duha i daha, a kod njega su pocesto navracala dva mladica, jos njeznija i mladja od njega. 

Bili su to Miki i Sahbaz. Nakon jednog povratka sa “dobrovoljnog” rada u kome su robijasi mladji od cetrdeset godina, sjekli drva cetnicima ili opravljali puteve, sapnu meni Sefer da su Miki i Sahbaz pobjegli.

Ne znam kako, ali cetnici su to vrlo brzo otkrili i poostrili mjere. Nije proslo dugo vremena, a Miki i Sahbaz su ubaceni ponovo u stalu. Nakon toga su izvedeni i izudarani ispred svake stale.Mi iz stala mogli smo samo slusati divljacke izljeve strasti cuvara i jecaje Mikija i Sahbaza.

Nakon nekoliko dana pojavili su se kod Sefera, podbuhli i modri, ali opet je iz njih zracio neki  mladalacki optimizam. Pricali su kako su sa Manjace preko Kljuca , Sanskog Mosta i Prijedora dosli u Kozarac. Sretno i spretno su izbjegli nekoliko patrola, a neke su prosli tako sto nisu ni obracali paznju na njih zbog njihovog  gotovo djetinjeg izgleda. U Prijedoru su cak navratili u neki kafic i  pocastili se.

Nakon par dana u pustom Kozarcu, po kojem su jos vrsljali “cistaci” i kupili sto se jos kupiti moze, medju kojima su sa jednog tavana prepoznali i profesora Djuru Koncara,  iz Jaruga, odlucili su da pokusaju preko Save preci u Hrvatsku.

Na putu prema Orahovi, gdje je jedan od njih imao rodbinu, naidju na cetnicku  patrolu iz Podgradaca i tu se razdvoje. Jedan od njih stigne u Orahovu i po dogovoru sakrije se kod tetke cekajuci da mu se pojavi jaran.

Njegov jaran je pao u cetnicke ruke, ispricao cijelu pricu i tako su oni vraceni natrag u logor.

Vrlo cesto sam pokusao traziti razloge naseg pomirljivog stava sa sudbinom, naseg prihvatanja tog stanja u kome smo tretirani na nacin koji je ispod svakog humanog nivoa, jer osim ova dva slucaja ja ne znam za druge pokusaje nemirenja sa sudbinom.

Jesmo li kukavice i slabici kad smo se tako lako predali u ruke zlocinaca ?

Mislim da nismo i da to nije glavni razlog. Cini mi se da je glavni razlog naseg dovodjenja u takvo stanje cinjenica da smo vjerovali da zivimo sa ljudima koji su nam prijatelji i kojima nismo nista lose ucinili.

Bili smo cisti i pred sobom i pred Bogom  i nismo ocekivali da , nakon skoro pola stoljeca prividnog   skladnog zajednickog zivljenja, narod koji je imao najvise beneficija od tog zivota moze traziti jos vise  na tudji racun i da ide toliko daleko da nas pokusa totalno istrijebiti.

Platili smo to na zalost na najtezi moguci nacin, zivotima nasih ljudi sa najboljim osobinama, najpostenijih, najpametnijih, najsavjesnijih.

I za to najmanje sto mozemo uciniti je da nista ne smijemo prepustiti zaboravu, da se ucimo na primjerima kao nam se opet ne bi ponovilo nesto ni priblizno slicno.