Sretan praznik!

Ledenik piše:

Prvi je mart.

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, praznik koji ne znači ništa žiteljima Haga što promiču ispod moga prozora. 

Ne znači njima ništa ni to što se događa iza stakala Tribunala, iza kojih mi gledamo Hag i kroz koje Hag ne gleda nas. I naravno da im ne znači, što bi njima značio nekakav dan nezavisnosti nekakve Bosne i Hercegovine?

Imaju ti ljudi svoju državu i njene praznike. Na kraju krajeva, zašto bi Holanđane bilo briga za nekakav bosanski dan nezavisnosti kad ni sami Bosanci ne haju za njega? Ili barem većina njih. Ti mirni, hladni ljudi, Hažani, pojavljuju se u ovoj priči samo zbog toga što žive u Gradu u kojem se rodila nada o nekoj budućoj nezavisnosti naše domovine. I u kojem je umrla. A oni o tome pojma nemaju. 

Dan ko dan, još sunčan i topao, treba ga provesti napolju, sa djecom, u kupovini ili u šetnji, razmišljajući o filmu od sinoć ili šansama Brselone da se provuče u naredno kolo Lige prvaka, koga je briga šta je bilo prije 15 godina!

Ko se toga još sjeća? Zašto bi se neko sjećao?

Dosta nam je muke i patnje koju nam tako svesrdno servira sadašnjost, zašto bi se još vraćali u neslavnu prošlost? Ionako tamo nema ničega osim staračkih suza, dječijeg vrištanja, zaklanih ljudi otvorenih očiju, silovanih curica, zapaljenih kuća, krvoločnih manijaka u zagrljaju podmuklih političara, lažova i kradljivaca, masovne psihoze i nepravde. Najviše nepravde. Nepravde je stalo u tih 15 godina koliko ne stane u tri vijeka.

Od juče me prijatelji zovu, šalju poruke tipa ‘Jesi li vidio komentar Pere Lukovića o presudi?

Svaka mu čast, baš je sve rekao kako treba!’ Znam, mislim se u sebi, da je Pero rekao šta treba da se kaže, niko ko zna njegovo pisanje nije ništa drugo ni očekivao.

Samo mi ne prija da čitam, slušam, gledam, razmišljam o toj presudi, zgadi mi se sve. Ne treba meni da čujem Perine misli da bih se osjećao bolje.

Eto, kao, ima i neko ‘sa njihove strane’ ko se osjeća poraženo kao i mi, pa bi nam zbog toga trebalo biti bolje, šta li? Svaka Peri čast, ali ovo nema veze sa njim. Poraz u kojem je umlaćena nada o nezavisnoti Bosne i Hercegovine su Bošnjaci sami režirali. I zato mi ne može biti bolje od njegovih pametnih riječi, niti od bilo čijih.

Da pojasnim. Presuda Međunarodnog suda pravde je problematična po nekoliko osnova. Treba iščitati sve što o njoj pišu svjetski pravni autoriteti, pa vidjeti da je ona falična ne samo zbog iznimno visokog standarda dokazivanja učešća jedne države u genocidu počinjenom u drugoj državi, nego i zbog toga što se utvrđene činjenice u presudi ne slažu sa krajnjim zaključkom.

Prvi predsjednik Tribunala, italijanski profesor međunarodnog prava, Antonio Casese, to ovako opisuje:

 ‘Prema Sudu, Srbija je bila svjesna veoma visokog rizika od akta genocida, a nije učinila ništa. Ali, Srbija nije učestvovala, utvrdio je Sud, jer "nije dokazano" da je namera da se počine akti genocida u Srebrenici "stavljena do znanja Beogradu". To je u najmanju ruku zbunjujuća izjava. Masakr je detaljno pripremljen i dogodio se u toku šest dana (između 13. i 19. jula). Može li se vjerovati da srpske vlasti nisu imale pojma dok su se ubistva odvijala i dok je o tome izvještavano u svjetskim medijima? Djeluje daleko realnije da se vjeruje da su srpski lideri bili obavješteni šta se događa i da, i pored toga, vojna, finansijska i politička podrška Mladiću nije nikad bila obustavljena. Fundamentalni problem sa odlukom MSP jeste nerealno visok standard dokaza za nalaz da je Srbija bila zakonski saučesnik u genocidu. Nakon svega, neko može, takođe, da bude kriv za saučesništvo u zločinu zato što ga nije spriječio, pošto je imao i obavezu i moć da to uradi, i kad kroz svoje nečinjenje odlučno doprinosi stvaranju uslova koji omogućavaju da se zločin dogodi. Odluka Suda, prema tome, pokušava da istovremeno trči zajedno sa zecom i lovi sa lovcima i lovačkim psima.’

Ima toga još. Ne može se čovjek oteti razmišljanju da je jaz između obrazloženja i zaključka rezultat političkog pritiska. Svjesne se vrle sudije situacije u kojoj je Srbija izgubila Crnu Goru, uskoro ode i Kosovo, valja predati Mladića – nije teško zaključiti da je ovakva presuda bila viđena kao opasnost od dodatnog frustriranja Srbije koja ‘međunarodnoj zajednici’ nije pretjerano trebala. A ako i nisu bile do kraja svjesne, ne sumnjam da im je to detaljno pojasnio neki od Solaninih emisara.

Mirko Klarin, direktor agencije SENSE piše da je presuda došla prerano za Bosnu i Hercegovinu.

 ‘Zvuči možda paradoksalno ali se može reči da je rasplet ovog spora, pokrenutog još u martu 1993. godine, došao donekle preuranjeno za bosansko-hercegovačku stranu. Naime, u Tribunalu tek predstoje tri suđenja bivšim zvaničnicima Srbije – načelniku Generalštaba VJ Momčilu Perišiću, šefovima tajne policije Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, i lideru srpskih radikala i "četnika" Vojislavu Šešelju. Ta tri suđenja trebalo bi da u punoj meri rasvetle ulogu Vojske Jugoslavije i srpskih policijskih, paravojnih i dobrovoljačkih jedinica u ratu u Bosni i Hercegovini,’ kaže Klarin.

Međutim, nije sama presuda ubila san o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. To su učinili Bošnjaci. Tačnije, bošnjački lideri koji su od tog 1. marta u rukama držali ključeve sudbine naše zemlje. Kako? E, pa ovako:

Nastranu činjenica da je genocid počinjen u Bosni i Hercegovini preliminarno anuliran Izetbegovićevim priznavanjem Republike Srpske a definitivno poništen pristankom da u svim porama vlasti sjede oni koji su ga počinili (razni Krajišnici, Ostojići i ini ideolozi i provoditelji genocida). Tu je bio kraj priče o genocidu kao faktoru koji treba da utiče na razvoj političkih odnosa unutar Bosne i Hercegovine i odnosa sa Srbijom. Tada je genocid poništen i sve što je došlo poslije bilo je samo pitanje neumitnog procesa atrofije vrijednosti i protoka vremena.

Genocid su tada poništili Bošnjaci.

 Ne Srbi, ne Ameri, ne Rusi, nego Bošnjaci. Ali, o tome ćemo neki drugi put.

Nastranu i gorka istina da ‘bošnjačka intelektualna zajednica’, ta jadna gomila estradnih ‘istraživača i naučnika’ (da, navodnici su izraz najdubljeg sarkazma) nije od rata naovamo polučila NITI JEDNU relevantnu studiju o genocidu počinjenom u Bosni i Hercegovini.

Nijednu!

A mi se pitamo kako je moguće da agenti BiH u Hagu ustvrde da je u Prijedoru ubijeno 20 000 ljudi. Pa ih ismiju i sudije i srbijanski tim. Smail Čekić, uvaženi partijski komesar zadužen za ‘pitanje genocida’, gospodar arhiva i svjedočanstava o počinjenom zločinu, teatralno dere presudu Međunarodnog suda kao Deen majicu sa likom Senada Avdića onomad u Akvi.

Kao, eto, to je strašna nepravda i potvrda naklonjenosti međunarodne zajednice Srbima i blablabla i vražija mater! Dragi Smaile, ti si svojim (ne)radom direktno kumovao takvoj presudi! Kakvo je samo licemjerje miješati se među one jadne žene ispred Palate pravde i nastaviti manipulisati njima! Sram te bilo!

Nastranu i to da je presuda ustvari osudila Srbiju za oba zločina koje tretira Konvencija o genocidu. Jer, puni naziv dokumenta na koji smo se pozivali kada smo sastavljali tužbu je ‘Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida’. Srbija je proglašena krivom po oba osnova, i za nesprečavanje i za nekažnjavanje genocida.

‘Presuda koju je u ponedeljak 26. februara 2007. Međunarodni sud pravde izrekao u sporu "Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore" je najteža osuda jedne države u šezdesetogodišnjoj istoriji najvišeg pravosudnog organa UN koji presuđuje u sporovima između država,’ piše New York Times.

Ali, kome je do toga kad su te tamo sudije rekle da Srbija nije kriva za genocid i kad nam neće ništa platiti! Srbi slave, mi pognute glave, po ko zna koji put, napuštamo teren dok nam razgoropađeni četnici tuku nezaštićene navijače! Drugo poluvrijeme, majku im jebem! To hoćemo!! Da im naplatimo dug! Dokle više nepravdu trpiti?!

Ili ćemo bježati odavde, jer ovdje očigledno nema kruha ni za nas ni za našu djecu? Mrak, crna rupa. Opet su nas izdali stranci. Odaslana je poruka da se genocid isplati, da može proći nekažnjeno. Što će reći da će opet krenuti da nas kolju čim im se ukaže prilika. Da završe posao.

Ili možda da iskoristimo presudu pa opet krenemo da ukidamo Republiku Srpsku? Ionako nemamo šta drugo raditi, hajmo mlatiti praznu slamu!

Ideju nezavisnosti Bosne i Hercegovine ubili su kreteni koji su mistifikovali tužbu svih ovih poratnih godina. Bošnjaci su se smatrali dobrim samo ako su podržavali tužbu, bez obzira što pojma nisu imali ni o njenom sadržaju, tvrdnjama iznijetim u njoj, niti o mogućim rezultatima. Kolosalno glupe priče o milijardama dolara odštete koju će nam dodijeliti Sud pokrenuli su Bošnjaci i tako spriječili bilo kakvo razložno razmišljanje o njenoj suštini među Srbima.

Kakva prošlost, kakva odgovornost, kad mi na džep udaraš! Pobornici genocida nisu se mogli ni u snu nadati boljem poklonu, bošnjačkom samopodmetnutom kukavičijem jajetu vrijednom nepostojećih sto milijardi dolara, na kojem su izgradili retoriku odbijanja presude bez obzira na njen ishod (Iako nešto nisam čuo nikoga od svih tih silnih bukača da su odbili presudu nakon što je izrečena). 

Čuvari tužbe iz bošnjačkog vrha su je tokom svih ovih poratnih godina smatrali isključivo političkim pitanjem. Kad god bi zafalilo municije za topove manipulacije sluđenim biračima željnim pravde tu je bila Ona! Kao i famozno ukidanje Republike Srpske, kad bi raji došlo do grla svakojako sranje u kojem žive,  našao bi se neki Haris, Sulejman, Sakib ili ko bi već prije stigao, da zagrmi: ‘Ne damo tužbu!!

Tužba je pitanje svih pitanja za Bosnu i Hercegovinu! Presuda će reći konačnu istinu o agresiji!’ I još neopisivo mnogo najglupljih parola koje samo kod nas mogu proći. I prođoše, upali foluška, da parafraziram Zabranjeno pušenje.

Pitanje genocida, kojim su sudije trebale da se bave, obesmišljeno je diskursom fudbalske utakice u kojoj se igra na sve ili ništa a da se ne zna ni za šta se igra, ni koja pravila važe, ni koju formaciju treba igrati. O strategiji da ne pričamo. Nje nikad nije ni bilo. Ilustracije radi: u toku iznošenja dokaza (Heeeej, u toku iznošenja dokaza, 13 godina od podnošenja tužbe!! Pa šta se radilo svih tih godina?!?!) članovi BH tima su unezvijereno zvali neke meni znane ljude da bi provjerili podatke koje su iznosili pred Sudom. Podatke za koje se naravno ispostavilo da su netačni, jer su zasnovani na informacijama starim koliko i tužba, procjenama činjenim usred rata i neprovjerenim pretpostavkama.

Do samog izricanja presude se nije prestalo sa zamagljivanjem suštine procesa i pogubnim licitiranjem mogućim ishodom. Konačna istina o agresiji! Kako se iko usudio da dovede u pitanje more činjenica o genocidu utvrđenih van svake sumnje pred Tribunalom i drugdje? Da ih proglasi nevažnima, nepostojećima, u očekivanju ‘konačne istine’? I to čime? Tezom da će proces koji je trajao nekoliko mjeseci, zasnovan na uglavnom upitnim dokazima i paušalnim procjenama, bez krucijalnih dokumenata i najvažnijih svjedoka, dati konačnu istinu o agresiji Srbije na Bosnu i Hercegovinu? Mislite li da su pobornici genocida plasirali ovu tezu u javnost i njome obezvrijedili suštinu – da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid i da čitava regija neće ni koraka naprijed dok se ne suočimo sa tom traumom i pozabavimo njenim posljedicama? Mislite da su je plasirali navijači genocida poput Koštunice? Ne, ne, to su učinili Bošnjaci.

Neki moji prijatelji i ja smo već odavno počeli predviđati ovakav ishod procesa pred Sudom pravde. Iz nas su govorili stručnost i informiranost, ali sam siguran da smo svi žarko željeli da ispadnemo nestručni i neinformirani. Tako sam želio da ne budem u pravu, da se moje procjene sa smijehom prepričavaju kao anegdote na sjedeljkama. Ali, u nekom trenutku, prije izricanja presude, shvatio sam da je to prosto nemoguće. Da će pobornici genocida pobijediti bez obzira na sadržaj presude. Shvatio sam to u trenutku kada sam čuo da je u Sarajevu zakazan skup na kojem će se u slučaju da Srbija bude oslobođena protestvovati, a ako bude osuđena – slaviti. Dakle, da slavimo to što je konačno i Sud pravde potvrdio su počinili genocid nad nama! Da slavimo genocid? I dok ovo pišem, jedva se suzdržavam da ne zaplačem.

Tog je 26. februara u Hagu i definitivno izdahnula ideja o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ideja o slobodi i istinskoj nezavisnosti. Nezavisnosti od trauma prošlosti, od crne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, od zlih gospodara i kolonijalista, od mraka kojim je punjena svih tih najtežih godina, od masovne psihoze koju živimo.

Da se razumijemo, nisam ja poražen presudom. Daleko od toga. Previše ja znam da bi mi mišljenje trianestoro sudija moglo promijeniti istinu o srbijanskoj i srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mene je sramota. Sramota žrtava genocida. Sramota me jer smo obesmislili njihovu smrt. A to je neoprostiv grijeh!

I bijesan sam, do neba sam bijesan, jer su planeri genocida uspjeli. Plan je savršeno funkcionisao, oni su računali sa bošnjačkom nesposobnošću da shvate šta im se događa, kakve su posljedice genocida i kako se s njima nositi. Tačno su znali i ubijajući one koje su stigli pobiti devedesetih pobili su nas sve. Svi smo mi tada poklani, pa i djeca koja nam se još nisu ni rodila. Samo se, što bi rekao veliki pisac, po redu kopamo.