ANY BODY SPEAKS ENGLISH?

Ono sto me posebno veseli na ovoj stranici je sto mi je komsiluk postao prilicno aktivan u posljednje vrijeme.

Nedavno me je toliko pozitivno iznenadilo i raspolozilo saznanje da nasa Sanela rastura po kulturnim poljima Australije, Tanja je jednom  jedinom pricom unijela puno novog  svjetla na ovu stranicu  i podcrtala njen kvalitet, potvrdivsi uz zavidne literarne vrijednosti i vrijednost svog karaktera, a Emsudovi komentari jasnije ocrtavaju neke stvari nego sve moje price.

 
Nido me je jednom zamolio da pokusam napisati otkud toliko patoloske mrznje kod nasih komsija Srba prema svemu ostalom, a posebno prema nama. Nido mi je posebno drag i neobicno ga cijenim, ali sta god sam pokusao  zapelo je i nisam nimalo bio zadovoljan  onim sto bih napisao. Ja jednostavno ne mogu shvatiti bilo koji oblik mrznje, a pogotovu mrznje koja je sazdana na lazima i laznim mitovima i vjerojatno je to glavni razlog sto ne mogu to objasniti.

Emsuda, koji je poceo komentarisati sa simpaticnih stihovima, jos muci Manjaca. Muci i mene i, vjerovatno  sve koji su bili tamo te tuzne 92. godine, i u zadnjem svom komentaru Emsud pita o cemu sam obicno razmisljao u onim dugackim danima.

Ja na zalost ne mogu odgovoriti ni Emsudu jer da bih odgovorio trebalo bi se ponovo vratiti kroz sve to, trebalo bi to prozivljavati jos jednom i jos mnogo puta, narocito one duge hladne noci kad se sve smiri i kad u stalama zavlada grobna, hladna tisina, a san ne dolazi na oci.

Kad su noci, svaka od njih , bile duge kao godina, kad sam puno vise brinuo za porodicu nego za sebe, kad sam poceo vjerovati u grah i hatme Refke Jakupovica…

Imao sam tu srecu da je pored mene lezao Netko Kapetanovic, covjek ciji je i sabur i karakter toliki da , kad god bih zapao u krizu ili depresiju, on bi nasao nacina da mi da snage da to prevazidjem. Kad bi me uhvatio strah, panika, osjecaj beznadja i bezizlaza, on bi mi jednom recenicom, cesto samo jednom rjecju, a ponekad samo blagim dodirom ruke ili samo pogledom vratio nadu i ja bih se postidio  pred takvim rezonom  i primorao sebe da trazim u sebi dodatnu energiju i prevazidjem te trenutne slabosti.

Jedan detalj mi je ipak najvise ostao u sjecanju, detalj koji je u mnogome odredio dalju sudbinu i mene i moje familije.

Jednoga dana, nedugo po nasem dopremanju na ovo mjesto, stjerali su nas u stale, a onda se na vratima svake stale pojavio upravnik logora u pratnji nekoliko oficira i rekao da nam uskoro dolaze strani novinari  koji zele da vide uvjete u kojima smo  i da strogo pazimo kako cemo i sta pred njima govoriti jer oni ce otici, a mi ostajemo.

U nama se tad stvorila nada da jos uvijek nije sve izgubljeno, da je to neki, vrlo pozitivan znak  da bi ova nasa neizvjesnost mogla dobiti pozitivan epilog.

Osjecala se neka zivost u svakom pogledu, neki pozitivan naboj izbijao je iz zacakljenih ociju, otvrdle, ispucale usne instiktivno su se razvlacile u nesto sto bi trebao biti osmijeh.

Narednog dana se na sirokim, za tu priliku potpuno otvorenim, vratima nase stale pojavilo nekoliko ljudi, pravih pravcatih ljudi, pristojnih, civiliziranih sa kamerama, sa mikrofonima i ostalom opremom. Gledali smo u te ljude kao da su sa neke druge planete, a mi  smo licili vise na sve nego na ljudska bica.

Iako smo bili silno uzbudjeni ostali smo gotovo nepomicni i bez reakcija. Rijeci upravnika da pazimo sta govorimo jos su odzvanjale u nasim usima.
A onda je jedan iz te ekipe, progovorio:

-Any body here speaks English ?

Javio se jedan mladic koji je radio u Rudniku na odrzavanju strojeva i koji je bio na seminaru za Caterpilarove strojeve u Americi. Nakon par pokusaja vidjelo se da je njegovo znanje engelskog nedovoljno za neku ozbiljniju konverzaciju.

Uslijedilo je slicno pitanje za francuski jeziki i isti odgovor.

Kad su pitali govori li neko njemacki javilo se puno kandidata. Medjutim, govorili su tiho i bojazljivo, neodredjeno i neubjedljivo, vjerovatno optereceni upravnikovom prijetnjom.

A onda se do tih ljudi nekako provukao Sefik Arnautovic i  vrlo vjesto zapoceo konverzaciju  na njemackom sa jednim od novinara.

Sefik, koji inace govori simpaticno brzo,  primjetio je da jedan od strazara, koji je bio « pratnja » novinaru razumije nesto njemackog i upitao svog sagovornika moze li  ga pratiti ako ubrza.

Nakon potvrdnog odgovora Sefik je raspalio « sprechati », strazar je kolutao ocima nista ne shvatajuci i bez mogucnosti da prati razgovor, a Sefik je novinaru iznio pravo stanje stvari u logoru, opisavsi nasu muku i jad vrlo dobro.

Sve ovo se trajalo je vrlo kratko i mi smo se vratili u svoju zamornu, dosadnu i opasnu svakodnevnicu.

Ali usla je neka nada u nasa tijela, osjetili smo da nismo sami, da je svijet uz nas. Dugo, dugo te noci ponavljao sam  u sebi : Any body here speaks English?.

Cinjenica da je ta recenica izgovorena u ovoj vukojebini, davala joj je posebnu misticnu snagu. Osjecao sam se jadno i bijedno sto ne razumijem  i ne govorim taj jezik i prije nego sto sam zaspao donio sam odluku da, ako izadjem ziv odavde i ako mi djeca prezive sve ovo, ucinicu sve da oni nauce taj jezik.

Kad smo oslobodjeni, prethodno natjerani da potpisemo izjavu da svu svoju imovinu ostavljamo republici srpskoj i da se necemo zadrzavati na podrucju bivse Jugoslavije, u Karlovcu smo anketirani gdje bismo zeljeli dalje. Moj odgovor je bio: U bilo koju zemlju gdje je engleski jezik sluzbeni jezik.
 
Ubrzo smo prebaceni u Svicarsku i opet isto pitanje, uz mogucnost da oni koji zele mogu ostati  tu i da ce im se rijesiti status.

Iako su Svicarci ponudili vrlo dobre materijalne i socijalne uslove kod mene ni jednog trenutka nije bilo dileme. Detalj sa Manjace  bio je toliko jak i jos prisutan u meni da nisam uopce razmisljao o ostanku u Svici.  Smatrao sam da ne bi bilo nimalo fer da prevarim sam sebe, odnosno de ne ispunim svoje obecanje. Pripomogao mi je i vrlo hladan, ignorantan odnos Svicaraca prema nama.

Amerikanci nam nisu nudili nista osim sanse za rad. Cak smo i troskove prevoza do novih odredista prihvatili kao kredit.

Adaptacija na novu sredinu  i nove obicaje bila je poprilicno mucna i naporna. Moj cilj se ostvario. Djeca su vrlo brzo savladala jezik. Uz to su iskoristili priliku koju pruza ova zemlja, da mozes zavrsiti sta zelis ako dobro ucis. Postigli su puno vise od mojih  ocekivanja.

Ja sam ponovo morao traziti neku unutarnju rezervu  i nasao sam je u radu. Radim puno i zadovoljan sam.

U godinama sam kad bih, po nekadasnjim rezonima, trebao razmisljati o penziji, ali ja ne razmisljam o tome.Tesko se mogu zamisliti  bez aktivnosti. A uz sve to sporazumijevam se i  na jeziku koji mi je na Manjaci izgledao nesavladiv.

I pored toga sto sam se u ovoj zemlji u pocetku dobro napatio i sto je ovu zemlju Bush nenadoknadivo unazadio, ja  nijednog trenutka nisam zazalio zbog svoje odluke.

Cesto, vrlo cesto neki sitni, neocekivani dogadjaj zna promijeniti tok zivota i usmjeriti ga u smjeru  o kome nismo nikad razmisljali.