svabo
Američki predsjednik Bush ozbiljno je zabrinut za stanje u Iraku, ali i dalje bez prestanka ponavlja fraze tipa ‘pobijedit ćemo’, ‘teroristi ne smiju doći do Iračke nafte’ i sl., sličeći sve više legendarnom Smiješnom Aliju.
Premda Bush stalno naglašava kako je Irački narod patio pod Sadamovom diktaturom, iz aviona je vidljivo kako je taj isti narod bolje i prije svega sigurnije živio tada negoli sada pod Bushovom vojničkom čizmom i marionetskom vladom.
Uostalom, računa se da je od izbijanja iračkog sukoba 2003. godine do sada smrtno stradalo 650.000 Iračana.
Bush napominje kako američko strpljenje u Iraku nije bezgranično, ali dodaje kako njegova administracija i dalje ima puno povjerenje u iračku vladu premijera Al-Malikija, no ta vlada očito ne slijedi dogovoreni ritam stabilizacije stanja u zemlji, čita se između redaka najnovijih Bushovih govora.
Al-Malikijeva vlada ima iznimno težak zadatak, ali ako Amerikanci budu tražili još veću žestinu od nje, moglo bi se dogoditi da se pregrije i prestane biti učinkovitom (ukoliko se ovo što ona sada čini uopće može nazvati učinkovitošću!).
– Mi dobivamo i sigurno ćemo dobiti konačnu bitku, kazao je Bus prije dva tjedna u sklopu kampanje pred izbore za Kongres.
Njegova logika je jednostavna: Pobijede li u Iraku snage opozitne Amerikancima i vladi u Bagdadu, oni će doći do najvećeg bogatstva Iraka – nafte.
To bi ih ojačalo u tolikoj mjeri da bi – gotovo sigurno – pod njihovim utjecajem i s njihovom novčanom potporom bilo lako oboriti vlade na Bliskom Istoku koje se sada smatraju strateškim partnerima SAD-a.
Bush napominje kako neće napustiti Irak prije konačne pobjede, ne znajući kad će ona biti izvojevana, a još manje znajući hoće li uopće to biti moguće i s kakvim sredstvima i metodima.
Nastane li u Iraku još veći kaos (što nije nemoguće), a zaoštri li Bush dodatno odnose sa susjednim Iranom, teško je vjerovati da će i jedna tako velika i snažna armija kao što je Američka (pa čak i pojačana NATO-satelitima) moći voditi borbe na tako širokim bojišnicama (Afganistan, Irak… Iran? Sirija?).
Stoga se nervoza kod predsjednika Busha može tumačiti na samo jedan način – više ni sam ne zna kako se iz svega toga izvući. Ne znaju to očito ni oni koji su ga gurnuli u rat.
Add comment