svabo
Majko,pri pomisli na tebe osjecam se nekako tesko i turobno,ne znam kako,ali osjecam da nisi dobro.Volio bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode. Sve ove godine moje sluzbe covjecanstvu nisu mi donijele nista do uvrijeda i ponizenja. Jutros sam ustao prije nego sto je svanulo jer sam cuo nesto sto vec duze vremena kroz san cujem u svojoj sobi. Cuo sam neki glas koji poji ili moli nekim maurskim jezikom lijepu tuzbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san sa ociju i potvrdio da glas dolazi odsvakud i da ne mogu da odrediti da li je svana ili iznutra. Bojim se da nisam razum izgubio. O ovom ne smijem pricati Dr.Layonelu jer ni njemu vise ne vjerujem. Cuo sam da je posjecivao gospodina Edisona prije dvije sedmice.
cetvrtak,19.novembar
Opet mislim na tebe,majko.Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu.Danas cu pisati u ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije,jer ja moram krenuti kuci u domovini,krenuti tebi.Znam sada sigurno da nisi dobro,jer onaj glas,onu tuzbalicu sam ponovo cuo sasvim budan i svjestan.Jos sam razuman.
petak,20.novembar
Nisam pisao u ured za patente,dosao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu licno svoje naume.Rekao je da zali,ali da se termini ne mogu pomjerati s obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili tremin.Otisao sam do vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i da cekaju na moj poziv sutra spremni.Ja sam odlucio da covjecanstvu dadnem ono sto mu pripada i vracam se u Evropu,tebi majko.Vlada zemalja su iste ovdje kao i kod kuce.Shvatio sam sada na kraju da je ocvjecanstvo ovisno o vladama i da pojedinac ne moze sam promijeniti svijet.Ali onaj cudni glas me brine.Znam da nesto znaci i da ima veze s tobom,sa mojim eksperimentom,sa necim transcendentalnim.
subota,21.novembar
Majko,sutra polazim u Jugoslaviju.Gospodjica Nora je otisla po mome nalogu u lucku kapetaniju i obezbijedila mi kartu do Lisabona,odatle idem vozom do Ciriha,pa onda direktno do kuce.Racunam da mi treba deset dana ili dvije nedleje najvise.
Danas sam usao u Kongresnu zgradu i na sjednici senatora zamolio za par minuta paznje.Nije im bilo po volji ,ali dozvolili su mi.Trazio sam telefon da me spoje sa laboratorijom na Nijagarinim vodopadima.Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom,deset puta jacom od obicne,upravo onako kako sam najavio.Nisu me interesovale njihove reakcije uopce.Izasao sam odmah napolje,jer nisam ovo radio za njih vec za covjecanstvo.Samo sam u momentu kada sam pogledao u svetiljke i cekao da `moja` bezicna struja dodje sa turbina,osjetio sam da nisam ja tvorac svega ovoga.Osjetio sam da neko ili nesto nosi tu struju od Nijagare do Kongresne sale i da je u tom zakonu koji sam smatrao `mojim` otkricem,nesto sto je oduvijek postojalo,a da je samo meni dato nadahnuce da to uokvirim i covjecanstvu objasnim. Umjesto srece i trijumfa,pojavila se neka praznina.Shvatio sam da sam nesto veliko u zivotu propustio.Nesto kao da sam izostavio,kao da nisam nesto ponudjeno spoznao.Neka je formula bila tako blizu moje spoznaje,a ja je nisam nasao ili nisam htio da je nadjem.To ima veze sa onom maurskom tuzbalicom,siguran sam sada.
Nedelja,22.novembar
Ovo pismo neces nikada dobiti majko.Ne znam zasto ga pisem tebi koja ga vise nikad procitati ne mozes.Neka ti je lahka zemlja majko moja,i oprosti mi sto su me moji putevi odveli od tebe,pa ti ne mogu doci na vrijeme na sahranu.Citam telegram sa vijescu o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni jos prije dvije godine da shvate da struja moze da se prenosi i bez zica.Mozda bi tada proveli nesto vise zajednickih trenutaka.Sada su evo vidjeli da moze,ali je opet nece moci stoljecima znati koristiti,jer neko je spalio moj laboratorij u centru grada do temelja,sa svim spisima i nacrtima.Rekli su mi da se sumnja na Gosp.Edisona. Tako sam ravnodusan da ne prepoznajem samog sebe.Prije bih se mozda i jedio,ali sada vise ne,jer znam dobro da neko ionako sve to drzi pod kontrolom i da je `moje` otkrice jos prerano doslo za covjecanstvo.I ustvari ono uopste nije `moje`.Znam da to neko nadzori sve i da ima plan,pa sam mozda i zato ravnodusan.Moj brod za Lisabon polazi u 10 sati.Kola me napolju cekaju.
Ovo pismo cu poloziti na tvoj grob majko,kad stignem u Milovac,nase seosko groblje.
Sad vjerujem u ono sto nikada nisam,da si tamo negde uvijek `ti` i da tvoj zivot nije zauvijek prestao.Sad mi je zao sto nikad nisam htio da se druzim sa Turcima,jer su oni iste ovakve tuzbalice pjevali kao ona iz mojih praskozorja.Sada se sjecam da su oni znali puno vise nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem.Zalud moje godine provedeno u nauci,kada ona bijese jalova.Moli tamo za mene majko,ako mozes,tom maurskom tuzbalicom za izgubljenu dusu svoga sirotog neukog sina.
Preuzeto iz Preporoda
Add comment