Meleci ramazanske noći

Alija još jednom opipa lizalo u džepu i sjuri se niz strme basamake. Dido ga je poslao, da zajedno s ostalom djecom iz mahale, iščekuje kandilje.

Vrijeme, neposredno prije akšama i paljenja kandilja, bilo je za djecu najuzbudljiviji dio ramazanskog dana. U priprostim dječijim mislima, aspekt gladovanja je cijelog dana nadvladavao sve druge aspekte, kojima su bili podložni odrasli. Tek kad se post bližio kraju i kada bi im trebalo biti najteže prevladati glad i žeđ, Njegovom milošću, obuzimalo ih je fantastično uzbuđenje iščekivanja trenutka, kad će se svjetla kandilja, s čaršijskih minareta, poput novorođenih zvijezda, rasuti crvenomodrim nebom, praćeni glasovima mujezina, koje su meleci pojačavali i razvlačili, poput srebrnih niti, u svaki zakutak blagoslovljenog ambijenta.

Dok mu je Hedo Mališa pružao ruku, da se lakse uspne na brinu, Alija je osjećao didov pogled na leđima. Znao je da dido sjedi na sećiji, uz prozor, i u polumraku sobe, koji se znao izgubiti samo kad bi se, zbog propuha, žar iz mangale zacrvenio, mota cigaru i izgovara ”Bismillah”, sebi u bradu, gledajući, cijelo vrijeme, Aliju i ostalu djecu na brini.

Čekao je na njihov povik, da su se kandilji upalili, a znao je i da će ih njegov lik na prozoru upozoravati da se ne late prerano slastica, koje su cijelog dana gomilali po džepovima.

Čim se uspeo na brinu i kad mu pogled, izmedju stoljetnih lipa, nazri plavosivi minaret kalatske džamije, zavuče ruku u džep i ponosno pokaza Mališi lizalo, koje mu je dido kupio u čaršiji:

” Dat ću ti da lizneš, čim se omrsimo!” reče ponosno.

Krajičkom oka je, preko sitnog Hedinog ramena, uočio podignuti didov kažiprst, koji je nedvosmisleno upozoravao da je za lizanje još prerano. Mališa mu pokaza dvije karamele:

“ Dat”™ ću ti jednu! Imam i jabuku, pogledaj kako se crveni! Zubi mi se pišaju na nju! Divota, jedna!”

“ Bila bi šteta da pokleknu u zadnji čas, kad su već izdržali cijeli dan!” mislio je dido ćupkajući mrkozlatne trake duhana iz tabakere. Kad mu je miris razvučenog duhana okrznuo mozak, s grižnjom savjesti pomisli:” Gori sam od djece! Å ejtane, Allah te ubio!” te odloži cigaru i tabakeru na pepeljaru, na prozorskoj dasci.

Napregnuo je još jače svoje sivoplave, isušene oči u pravcu djece na brini. Obuzelo ga je stanje polusna. Činilo mu se da na brini, među djecom, vidi meleke. Nije im vidio lika, ali je bilo začudžujuće, kako djecu tako dobro vidi. Bio je siguran da mali Hedo nekoliko puta pokušava zagristi jabuku, u zaboravu, zabavljen pričom, a da mu nešto, jednako vraća ruku s jabukom natrag u džep. I njegov Alija je nesvjesno pokušavao odmotati lizalo, a papir se sve više zapetljavao i činilo se da ga uvijek odmata na krivu stranu. U jednom trenutku ugleda razlivanje radosti po dječijim licima i cijelom mahalom se zaori:

« Kandiiiiiiljiii!!!»

Glasovi mujezina su se preplitali, ispunjavajući ambijent predvečerja svetošću, neusporedivom i sa čime obicnim i zemaljskim.

Očaravajuća melodija je lebdjela nad čaršijom, a meleci su vukli srebrne niti nebom , od minareta do minareta, zastirući Njegovom milošću sve što se kretalo i sve što je mirovalo. Uzbuđenje postača, dosezalo je svoju kulminaciju i oni su osjećali ispunjenje.

Postači su, još za trenutak, odgađali mršenje, želeći i na kraju posta pokazati sabur i predanost svom Stvoritelju.

Dido je srknuo vode, samo da navlaži ispucale usne i polako pripalio svoju prvu cigaru te noći. Kad je Alija uletio u sobu, ponavljajući uzvik:» Kandilji!», nane je kuckala s tepsijom maslanice po sofri. Kad se maslanica odvojila i smirila na sredini sofre, nane je poče komadati i razvlačiti po krajevima, dok se para i miris pečenih okrajaka širio sobom, mješajući se s mirisima brašna za halvu, kojeg je tetka miješala u zdjeli na plehu starog «fijakera». Nane stavi na sredinu sofre, izmedju raskomadane maslenice, ćasu sa trahanom, ubaci u nju veliku kašiku gustog kajmaka i poče ga razvlaciti po kupolastoj unutrašnjosti posude.

Alija se zaleti do bokala sa šerbetom i povuce dobar gutljaj, zagrcnu se i jedva predahnu, žureci se sjesti za sofru.

« A, jesi li proucio «Bismillah»!? strogo ga upita dido,

« Jesam, dido, Allaha mi!» odgovori Alija, učeći u sebi, još jedanput, za svaki slučaj, čarobnu formulu, koja je oslobađala od svake grižnje savjesti i sličnih šejtanskih smicalica.

« I, kako je bilo postiti, junače!?» upita ga dido, nakon prvih zalogaja.

« Ništa lakše! Postio bih ja i sto dana! Hedo Mališa je umiro od gladi, al’ meni ništa, ko’ da nisam ni postio!» raspričao se Alija, ponesen obilnim mirisima hrane.

« A, kako znaš, da je Hedo tako izgladnio!» upita dido, dižući začuđeno obrve.

« Pa reko’ mi je, a i zagrizno’ je karamelu, prije kandilja!»

« A, da nisi ti to malo izmislio!» strogo ga pogleda dido.

« Nisam dido, Allaha mi! Vidio sam kad je karamelu uzeo iz đepa, odmoto’ je i stavio u usta! Čak je i meni ponudio drugu!» uzbuđeno je objašnjavao Alija.

« E, ne mere biti! Ja sam sve gledao kroz prozor. Tebi se to samo pričinilo! Istina je da je Hedo pokazivao karamele, al’ vi gore niste bili sami. Kad djeca čekaju kandilje, među njima su meleci i paze na njih! Nije Hedo prije zagrizao karamelu, neg’ ste vi kasnije ugledali svjetlo kandilja, eto to ti je!» inzistirao je dido.

« E, to bi moglo biti! Ma, kako se nisam sam sjetio!» složi se Alija s didom, za kojeg je znao, da često zna razjasniti, naoko neobjašnjive situacije, istina na najčudnije, i ne baš uvijek razumljive načine, ali, s druge strane, tim didinim objašnjenjima, malo ko se mogao oduprijeti.

Na sofri su se smjenjivali: tirit, burek i smedji komadi piletine, a nane je stalno ponavljala, ko’ da je on sam za sofrom:

« Jedi, Aljo! Sigurno si izgladnio!»

« Ma, kakvi, ko’ da nisam ni postio! A i čuvam mjesto za halvu!»

I kad je vec i ćasa s hosefom bila prazna, nane poce uklonjati sofru, a dido ode na verandu, uzeti abdest za akšamski namaz. Alija je istrčao za njim i kad je dido nakon pranja nogu, lagano pritiskao ručnik na mokre dijelove tijela, izgovarajući šehadet, poluglasno, sebi u bradu, upita ga:

« Mogu li klanjati s tobom dido!?»

« Jašta, ali nećeš moći bez abdesta, pa se požuri! Ali pazi da negdje ne zabrzaš! Å ejtanu su dragi insani u žurbi!»

« Bez, brige, dido! Samo ti mene pričekaj, evo, samo što nisam!»

Na to se dido okrenuo prema tespihu i pustekiji, koji su visili na zidu, pa Alija nije mogao vidjeti osmjeh, koji mu se razlio licem.
Kad je prostro svoju serdžadu, napravljenju od ostatka ponjave, bacio tesbih na nju, Alija uzurbano, ne želeci kasniti za didom, izgovori tekbir.

Dido je Ikamet izgovarao jasno i ni stari mačak, koji je škiljio preme njima, ispod «fijakera», nije treptao okom. Kad je trebalo napraviti ruku i sedžu, što je Aliju posebno veselilo, jer je tek u tim kretnjama osjećao pravu važnost klanjača, dido je mijenjao intonaciju glasa i tako ga upozoravao, je li u pitanju parni ili neparni rekat, da se ne bi zabunio.

Išlo mu je dobro i misli su mu odlutale, pa se iznenadio kad did podize glas, izgovarajući: «…veledalin!!!»

Ubrzano ispruzi ruke prema koljenima i pođe izgovarati spasonosno:
»Subhanerabijel azim!» i taman na trećem, sustiže dida i poče se spuštati s njim u sedžu. Dok je izgovarao:» Subhanerabijeleala’!», pitao se hoće li mu dido ispričati onu priču, o sto zena kralja Davuda, sto je obecao, tog dana. I dok je dido izgovarao riječi namaske dove, koje je Alija poznavao samo po zvuku, ali ne i po sadržaju, njegovo nestrpljenje dosezalo je vrhunac. Velika trava se već pušila iz mangale na sećiji, kad je dido vješao pustekiju na zid i nalagao nani:

« I, Aliji uspi kahvu, al’ s malo više varenike, zaslužio je!»

Alija iskoristi priliku:

« Dido, a šta trebam znati, da bi mogao s tobom pušiti cigare!?» upita.

« E, to ću ti reći, čim dodje vrijeme ! I ja jedva čekam da počnemo zajedno pušiti, al’ morat’ ćeš još dosta toga naučiti!»

« Tobe jarabi!» polutiho je izgovarala nane, sklanjajući ostatke iftara u špajzu.

Dido zabi cigar u cigršpic, pripali ga o žar iz mangale, s užitkom uvuče jedan dugački dim, a Alija je nesvjesno slijedio njegovo uvlačenje.

« Nekada, davno, imali su Izraelićani kralja, nadaleko čuvenog po mudrosti, hrabrosi i pravednosti svojoj! Elem, u to vrijeme se nečiji polozaj u društvu pokazivao i brojem žena, a naš ih je Davud, a o njemu je, ovdje, riječ, imao čak 99!» reče dido, otpuhujući dim i stajući na tom mjestu, da izvidi jesu li njegove riječi napravile očekivani dojam na Aliju.

« 99!!!» čudio se Alija » Čovječe, pa to je skoro tristo! Sigurno je bio gluh ko’ top!» iščuđavao se Alija.

« Ma, jok!» slavodobitno će dido. « Naprotiv! Zaželio je imati i stotu, i to jednu, koja je već bila udana!»

« E, pa, dido, on mi se baš i ne čini previše pravednim! Trebo’ je nešto ostaviti i za raju! Kakav je to kralj!»

Na tom mjestu, dido značajno otpuhnu dim prema plafonu, srknu malo kahve iz fildžana i reče:

« E, sad ćes ti ćuti, što će biti!» te napravi jos jednu stanku i povuče jos jedan dim.

« Ako malo ne ubrzaš, zakasnit’ ćemo u Teraviju!» požurivao ga je Alija.

Na tom mjestu, dido izvuče svoj džepni sat i značajno reče:

« Allah nam uvijek daje dovoljno vremena, a samo je do nas, hoćemo li ga pravilno iskoristiti!»

Aliji ta tvrdnja oduze sve argumente i on odluči biti strpljiv, želeći ćuti, što je to premudrog Davuda natjeralo da se odrekne stote žene. I baš negdje u vrijeme kad su se sve kockice iz mozaika didove priče, sjele na svoja mjesta, cestom počeše odjekivati tupi zvuci cokula, papuča i kalavara, praćeni glasovima razgovora i lavežom pokojeg pašćeta.

« Dido, pošlo se u Teraviju!» uzbuđeno reče.

« Hoćemo li!?» upita nane, ogrčući se i već prelazeći prag, praćena tetkom.

« Haj’ te vi! Nas ćemo dvojica, s muškima, kad naiđu!» reče im dido.

Kad su se on i dido, malo kasnije, pridružili Hedi i njegovom didu, nebo je bilo osuto milijunuma zvijezda, žubor Starenice se pomiješao sa zvukom jacijskog ezana, a u friškom večernjem zraku osjećala se ugoda, kakvu Alija nikada ranije nije osjetio.

« Dido, kako je fino! Osjećaš li i ti ovu milinu. Kako može biti ovako lijepo!? Kao da je, odjednom sve na svome mjestu i ništa ničemu ne smeta! Vidi đamijskih kandilja, kako su samo lijepi! Osjećaš li kako nas vuku!?»

« E, to su ti meleci ramazanske noći, moj Aljo! Naš Gospodar ih je poslao da nas prate. Ne možeš ih vidjeti, ali ih možeš osjetiti!»

« Pa, kako si ih, onda, ti vidio, dok smo ja i Hedo čekali kandilje!?» začuđeno ga upita Alija.

« Bit’ će, da sam sanjao”¦Â»

Add comment

BLISTAVI DOM – Vaša sigurnost i povjerenje su naš emanet!

Highlight option

Turn on the "highlight" option for any widget, to get an alternative styling like this. You can change the colors for highlighted widgets in the theme options. See more examples below.

Advertisement

Small ads

Flickr

  • Circé du soir au matin
  • misery
  • rabbit
  • addicted
  • fears train
  • peace is the only way
  • peace, love & sandy feet
  • long range for Joe B.
  • Motif fusion

Social Widget

Collaboratively harness market-driven processes whereas resource-leveling internal or "organic" sources.

ThemeForest

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.