Alija još jednom opipa lizalo u džepu i sjuri se niz strme basamake. Dido ga je poslao, da zajedno s ostalom djecom iz mahale, iščekuje kandilje.
Vrijeme, neposredno prije akšama i paljenja kandilja, bilo je za djecu najuzbudljiviji dio ramazanskog dana. U priprostim dječijim mislima, aspekt gladovanja je cijelog dana nadvladavao sve druge aspekte, kojima su bili podložni odrasli. Tek kad se post bližio kraju i kada bi im trebalo biti najteže prevladati glad i žeđ, Njegovom milošću, obuzimalo ih je fantastično uzbuđenje iščekivanja trenutka, kad će se svjetla kandilja, s čaršijskih minareta, poput novorođenih zvijezda, rasuti crvenomodrim nebom, praćeni glasovima mujezina, koje su meleci pojačavali i razvlačili, poput srebrnih niti, u svaki zakutak blagoslovljenog ambijenta.
Dok mu je Hedo Mališa pružao ruku, da se lakse uspne na brinu, Alija je osjećao didov pogled na leđima. Znao je da dido sjedi na sećiji, uz prozor, i u polumraku sobe, koji se znao izgubiti samo kad bi se, zbog propuha, žar iz mangale zacrvenio, mota cigaru i izgovara ”Bismillah”, sebi u bradu, gledajući, cijelo vrijeme, Aliju i ostalu djecu na brini.
Čekao je na njihov povik, da su se kandilji upalili, a znao je i da će ih njegov lik na prozoru upozoravati da se ne late prerano slastica, koje su cijelog dana gomilali po džepovima.
Čim se uspeo na brinu i kad mu pogled, izmedju stoljetnih lipa, nazri plavosivi minaret kalatske džamije, zavuče ruku u džep i ponosno pokaza Mališi lizalo, koje mu je dido kupio u čaršiji:
” Dat ću ti da lizneš, čim se omrsimo!” reče ponosno.
Krajičkom oka je, preko sitnog Hedinog ramena, uočio podignuti didov kažiprst, koji je nedvosmisleno upozoravao da je za lizanje još prerano. Mališa mu pokaza dvije karamele:
“ Dat”™ ću ti jednu! Imam i jabuku, pogledaj kako se crveni! Zubi mi se pišaju na nju! Divota, jedna!”
“ Bila bi šteta da pokleknu u zadnji čas, kad su već izdržali cijeli dan!” mislio je dido ćupkajući mrkozlatne trake duhana iz tabakere. Kad mu je miris razvučenog duhana okrznuo mozak, s grižnjom savjesti pomisli:” Gori sam od djece! Å ejtane, Allah te ubio!” te odloži cigaru i tabakeru na pepeljaru, na prozorskoj dasci.
Napregnuo je još jače svoje sivoplave, isušene oči u pravcu djece na brini. Obuzelo ga je stanje polusna. Činilo mu se da na brini, među djecom, vidi meleke. Nije im vidio lika, ali je bilo začudžujuće, kako djecu tako dobro vidi. Bio je siguran da mali Hedo nekoliko puta pokušava zagristi jabuku, u zaboravu, zabavljen pričom, a da mu nešto, jednako vraća ruku s jabukom natrag u džep. I njegov Alija je nesvjesno pokušavao odmotati lizalo, a papir se sve više zapetljavao i činilo se da ga uvijek odmata na krivu stranu. U jednom trenutku ugleda razlivanje radosti po dječijim licima i cijelom mahalom se zaori:
« Kandiiiiiiljiii!!!»
Glasovi mujezina su se preplitali, ispunjavajući ambijent predvečerja svetošću, neusporedivom i sa čime obicnim i zemaljskim.
Očaravajuća melodija je lebdjela nad čaršijom, a meleci su vukli srebrne niti nebom , od minareta do minareta, zastirući Njegovom milošću sve što se kretalo i sve što je mirovalo. Uzbuđenje postača, dosezalo je svoju kulminaciju i oni su osjećali ispunjenje.
Postači su, još za trenutak, odgađali mršenje, želeći i na kraju posta pokazati sabur i predanost svom Stvoritelju.
Dido je srknuo vode, samo da navlaži ispucale usne i polako pripalio svoju prvu cigaru te noći. Kad je Alija uletio u sobu, ponavljajući uzvik:» Kandilji!», nane je kuckala s tepsijom maslanice po sofri. Kad se maslanica odvojila i smirila na sredini sofre, nane je poče komadati i razvlačiti po krajevima, dok se para i miris pečenih okrajaka širio sobom, mješajući se s mirisima brašna za halvu, kojeg je tetka miješala u zdjeli na plehu starog «fijakera». Nane stavi na sredinu sofre, izmedju raskomadane maslenice, ćasu sa trahanom, ubaci u nju veliku kašiku gustog kajmaka i poče ga razvlaciti po kupolastoj unutrašnjosti posude.
Alija se zaleti do bokala sa šerbetom i povuce dobar gutljaj, zagrcnu se i jedva predahnu, žureci se sjesti za sofru.
« A, jesi li proucio «Bismillah»!? strogo ga upita dido,
« Jesam, dido, Allaha mi!» odgovori Alija, učeći u sebi, još jedanput, za svaki slučaj, čarobnu formulu, koja je oslobađala od svake grižnje savjesti i sličnih šejtanskih smicalica.
« I, kako je bilo postiti, junače!?» upita ga dido, nakon prvih zalogaja.
« Ništa lakše! Postio bih ja i sto dana! Hedo Mališa je umiro od gladi, al’ meni ništa, ko’ da nisam ni postio!» raspričao se Alija, ponesen obilnim mirisima hrane.
« A, kako znaš, da je Hedo tako izgladnio!» upita dido, dižući začuđeno obrve.
« Pa reko’ mi je, a i zagrizno’ je karamelu, prije kandilja!»
« A, da nisi ti to malo izmislio!» strogo ga pogleda dido.
« Nisam dido, Allaha mi! Vidio sam kad je karamelu uzeo iz đepa, odmoto’ je i stavio u usta! Čak je i meni ponudio drugu!» uzbuđeno je objašnjavao Alija.
« E, ne mere biti! Ja sam sve gledao kroz prozor. Tebi se to samo pričinilo! Istina je da je Hedo pokazivao karamele, al’ vi gore niste bili sami. Kad djeca čekaju kandilje, među njima su meleci i paze na njih! Nije Hedo prije zagrizao karamelu, neg’ ste vi kasnije ugledali svjetlo kandilja, eto to ti je!» inzistirao je dido.
« E, to bi moglo biti! Ma, kako se nisam sam sjetio!» složi se Alija s didom, za kojeg je znao, da često zna razjasniti, naoko neobjašnjive situacije, istina na najčudnije, i ne baš uvijek razumljive načine, ali, s druge strane, tim didinim objašnjenjima, malo ko se mogao oduprijeti.
Na sofri su se smjenjivali: tirit, burek i smedji komadi piletine, a nane je stalno ponavljala, ko’ da je on sam za sofrom:
« Jedi, Aljo! Sigurno si izgladnio!»
« Ma, kakvi, ko’ da nisam ni postio! A i čuvam mjesto za halvu!»
I kad je vec i ćasa s hosefom bila prazna, nane poce uklonjati sofru, a dido ode na verandu, uzeti abdest za akšamski namaz. Alija je istrčao za njim i kad je dido nakon pranja nogu, lagano pritiskao ručnik na mokre dijelove tijela, izgovarajući šehadet, poluglasno, sebi u bradu, upita ga:
« Mogu li klanjati s tobom dido!?»
« Jašta, ali nećeš moći bez abdesta, pa se požuri! Ali pazi da negdje ne zabrzaš! Å ejtanu su dragi insani u žurbi!»
« Bez, brige, dido! Samo ti mene pričekaj, evo, samo što nisam!»
Na to se dido okrenuo prema tespihu i pustekiji, koji su visili na zidu, pa Alija nije mogao vidjeti osmjeh, koji mu se razlio licem.
Kad je prostro svoju serdžadu, napravljenju od ostatka ponjave, bacio tesbih na nju, Alija uzurbano, ne želeci kasniti za didom, izgovori tekbir.
Dido je Ikamet izgovarao jasno i ni stari mačak, koji je škiljio preme njima, ispod «fijakera», nije treptao okom. Kad je trebalo napraviti ruku i sedžu, što je Aliju posebno veselilo, jer je tek u tim kretnjama osjećao pravu važnost klanjača, dido je mijenjao intonaciju glasa i tako ga upozoravao, je li u pitanju parni ili neparni rekat, da se ne bi zabunio.
Išlo mu je dobro i misli su mu odlutale, pa se iznenadio kad did podize glas, izgovarajući: «…veledalin!!!»
Ubrzano ispruzi ruke prema koljenima i pođe izgovarati spasonosno:
»Subhanerabijel azim!» i taman na trećem, sustiže dida i poče se spuštati s njim u sedžu. Dok je izgovarao:» Subhanerabijeleala’!», pitao se hoće li mu dido ispričati onu priču, o sto zena kralja Davuda, sto je obecao, tog dana. I dok je dido izgovarao riječi namaske dove, koje je Alija poznavao samo po zvuku, ali ne i po sadržaju, njegovo nestrpljenje dosezalo je vrhunac. Velika trava se već pušila iz mangale na sećiji, kad je dido vješao pustekiju na zid i nalagao nani:
« I, Aliji uspi kahvu, al’ s malo više varenike, zaslužio je!»
Alija iskoristi priliku:
« Dido, a šta trebam znati, da bi mogao s tobom pušiti cigare!?» upita.
« E, to ću ti reći, čim dodje vrijeme ! I ja jedva čekam da počnemo zajedno pušiti, al’ morat’ ćeš još dosta toga naučiti!»
« Tobe jarabi!» polutiho je izgovarala nane, sklanjajući ostatke iftara u špajzu.
Dido zabi cigar u cigršpic, pripali ga o žar iz mangale, s užitkom uvuče jedan dugački dim, a Alija je nesvjesno slijedio njegovo uvlačenje.
« Nekada, davno, imali su Izraelićani kralja, nadaleko čuvenog po mudrosti, hrabrosi i pravednosti svojoj! Elem, u to vrijeme se nečiji polozaj u društvu pokazivao i brojem žena, a naš ih je Davud, a o njemu je, ovdje, riječ, imao čak 99!» reče dido, otpuhujući dim i stajući na tom mjestu, da izvidi jesu li njegove riječi napravile očekivani dojam na Aliju.
« 99!!!» čudio se Alija » Čovječe, pa to je skoro tristo! Sigurno je bio gluh ko’ top!» iščuđavao se Alija.
« Ma, jok!» slavodobitno će dido. « Naprotiv! Zaželio je imati i stotu, i to jednu, koja je već bila udana!»
« E, pa, dido, on mi se baš i ne čini previše pravednim! Trebo’ je nešto ostaviti i za raju! Kakav je to kralj!»
Na tom mjestu, dido značajno otpuhnu dim prema plafonu, srknu malo kahve iz fildžana i reče:
« E, sad ćes ti ćuti, što će biti!» te napravi jos jednu stanku i povuče jos jedan dim.
« Ako malo ne ubrzaš, zakasnit’ ćemo u Teraviju!» požurivao ga je Alija.
Na tom mjestu, dido izvuče svoj džepni sat i značajno reče:
« Allah nam uvijek daje dovoljno vremena, a samo je do nas, hoćemo li ga pravilno iskoristiti!»
Aliji ta tvrdnja oduze sve argumente i on odluči biti strpljiv, želeći ćuti, što je to premudrog Davuda natjeralo da se odrekne stote žene. I baš negdje u vrijeme kad su se sve kockice iz mozaika didove priče, sjele na svoja mjesta, cestom počeše odjekivati tupi zvuci cokula, papuča i kalavara, praćeni glasovima razgovora i lavežom pokojeg pašćeta.
« Dido, pošlo se u Teraviju!» uzbuđeno reče.
« Hoćemo li!?» upita nane, ogrčući se i već prelazeći prag, praćena tetkom.
« Haj’ te vi! Nas ćemo dvojica, s muškima, kad naiđu!» reče im dido.
Kad su se on i dido, malo kasnije, pridružili Hedi i njegovom didu, nebo je bilo osuto milijunuma zvijezda, žubor Starenice se pomiješao sa zvukom jacijskog ezana, a u friškom večernjem zraku osjećala se ugoda, kakvu Alija nikada ranije nije osjetio.
« Dido, kako je fino! Osjećaš li i ti ovu milinu. Kako može biti ovako lijepo!? Kao da je, odjednom sve na svome mjestu i ništa ničemu ne smeta! Vidi đamijskih kandilja, kako su samo lijepi! Osjećaš li kako nas vuku!?»
« E, to su ti meleci ramazanske noći, moj Aljo! Naš Gospodar ih je poslao da nas prate. Ne možeš ih vidjeti, ali ih možeš osjetiti!»
« Pa, kako si ih, onda, ti vidio, dok smo ja i Hedo čekali kandilje!?» začuđeno ga upita Alija.
« Bit’ će, da sam sanjao”¦Â»
Add comment