svabo
Redžić piše: Ponovo među Indijancima
Zion National Park leži pedesetak milja istočno od St. George-a na regionalnom putu koji prolazi kroz park i svako ko naiđe tim putem mora platiti ulaz. Nas to nije smetalo jer smo ga planirali posjetiti .
Pošto sam ispucao sav fond superlativa za ovaj park mi ostaje riječ: božanstven.
Dakle božanstvena rječica teče još božanstvenijim dolinom okružena isto tako božanstvenim kanjonom…
Veći dio parka zatvoren je za javni saobračaj i po njemu voze samo autobusi parka.
Provezu vas dolinom kanjona, stanu na desetak mjesta odakle možete osmatrati dolinu rijeke, okolne litice, šetati bezbrojnim stazama duž rijeke ili penjati se uz litice ( ima i takvih manijaka).
Park je relativno mali te treba svega nekoliko sati da se vide najinteresantnije stvari.
Negdje u sredini parka dolina se širi i tu je napravljeno četrdesetak bungalova sa bazenom, restoranima i nizom drugih sadržaja ( jahanje, konja naravno, biciklizam,rafting).
Naš vodić nam je rekao da se tu soba mora rezervirati makar pola godine ranije. Sama organizacija posjete je perfektna. Autobusi kruže svakih desetak minuta, iziđete gdje vam se svidi, ostanete koliko vam se ostaje uskačete u prvi autobus. Iako je bio prepun turista nemate osjećaj prenatrpanosti jer sve teče bez zastoja.
Osjetili smo zov Navaho bubnjeva i iz ovog parka zapičili nazad prema Arizoni.
Prethodno smo morali vlastitim vozilom proči tridesetak milja kroz Zion canyon putem za koji je put od Kozarca do Mrakovice “Strada del sole”.
Naše slijedeće odredište je Page, grad u Arizoni na mjestu gdje je ukročena rijeka Colorado. A ukročen je prelijepom branom iznad koje se formiralo čarobno jezero Powel.
Ovo jezero je popunilo manji kanjon i razlilo se po okolnim dolinama.
Smaragdno plava boja jezera oivičenog crvenim kamenim liticama djeluje očaravajuće. Iz perifernih dijelova jezera izviru usamljene kamene gromade Shaquilovskih dimenzija kao da ih je Džamonja razbacivao godinama.
Da sam malo romantičniji pa da vam mogu dočarati pirkanje predvečernjeg povjetarca koji je ustalasao mirnu jezersku površinu imali biste kompletnu sliku.
Jezero ima i marinu u kojoj možete iznajmiti čamac željene veličine i vozikati se ( a ima bogami i po čemu).
Ispod brane je prelijep lučni most kojim je osedlan ovdje ukročeni Colorado. Trebate imati dobre živce da prošetate tim mostom. Dole je džehenemska dubina, most je metalni pa nailazak teretnjaka stvara vibracije koje nisu ugodne. Pošto sam ja mostomanijak ( to mi je i dio struke) nisam mogao odoliti a da ne zavirim gdje god se moglo, a to ljuljanje sam i očekivao.
Dakle na brdašcetu iznad tog jezera je grad Page. Grad ima više hotela i motela nego kuća i tu se može vrlo jeftino prespavati. Već pet dana putujemo a još vam nisam spomenuo hranu. Munevera me je pokušala “prevesti na islam” maslajući mi kako su salate idealne za ovakva putovanja, a ja naivan pa povjerovao.
Jednom sam joj u Cortezu uspio izmaći kontroli i maznuti fahitu, a kad sam u Pageu video tablu na kojoj je pisalo: AUTHENTICAN MEXICAN FOOD a svako slovo napisano drukčijom bojom odlučio sam da preuzmem inicijativu.
Rekao sam joj kako iz Laredo iskustva znam da je u ovim restoranima hrana izvrsna, a ima i salata. Uđemo mi a prema nama leti Pancho sa brkovima i sombrerom. On meni senor, ja njemu amigo i uz kepaso , komoestas i jos nekoliko riječi donese on meni “sizzling” ( ovo je šteta prevoditi) fahitu, a Muneveri opet salatu. Žao meni da ona pase tu travu pa joj ponudim malo svog sizzlinga i ona bogami razrogači oči.
Sutra ujutro čudo. Ustala Munevera kad i ja i mi opet u našu dragu pustinju.
Indijanske kućice razbacane po udolinama, pustinja oblivena jutarnjim suncem blješti, put prelijep i začas se nađosmo pred tablom NAVAJO NATIONAL MONUMENT i u zagradi “9 miles left”. Volan sam skrene “left” ( skontao i on s kim ima posla) i nakon tih 9 milja nađemo se pred poprilično neuglednom prizemnicom.
Unutra nekoliko osoba, prodavnica izvornih suvenira, mali muzej izvornih Navajo predmeta, kopija Navajo kuće ( vrlo slična onoj iz Mesa Verde) i jedna nana tka na razboju. Pokušam da to snimim a ta stara Indijanka mi da znak rukom da ne mogu.
Iza kuće u dvoristu Hogan, drugi tip indijanske kuće od blata i šepera ( pruća) , ostava i stara kola. I kako da ne osjetis gorčinu.
Navajosi su jedno od najbrojnijih plemena i pleme koje je obilježilo nekoliko decenija američke historije, a spomenik im je sveden na malo veću kućicu u pustinji obilježen znakom koju samo “providur” moze zamijetiti.
Nakon skoro tridest godina zajedničkog života Munevera i ja otkrijemo da imamo nesto zajedničko: I naše su nane znale tkati na razboju.
Po ko zna koji put sjetim se svoga Emira; kako bi on uživao ovdje. Moj Emir ti priča sa zvjezdama i kaže da je u jednom od prethodnih života bio Indijanac ( a oči mu plavlje od mojih).
Iz tog rezervata uputimo se u Kayenta-u, a odatle ćemo kroz Monument Valley nazad u Utah.
Monument Valley je nešto za next time…
Add comment