Sead Crnić-Pačo…

Pocetkom sedamdesetih je kod nas doslo do promjene i podjele u muzickom stilu i ukusima, pa su oni stariji i dalje stajali iza sevdalinke ili mozda narodne muzike, a oni mladji su se okrenuli pema zabavnoj ili rok muzici.

Bilo je to vrijeme kad smo se gurali pred Ukrasom da kupimo novu plocu Bijelog dugmeta ili Zdravka Colica, neki su vise voljeli Indekse, a neki Kemu Montena.

Uglavnom svak je imao svoju omiljenu muziku.

Tako je i u Kozarusi pocelo razslojavanje, pa se preko dana moglo cuti kako u avliji zene radeci pjevaju narodnu, a na vece se sa gramafona pustala zabavna muzika uz pratece glasove lokalnih solista. U to vrijeme je u romskoj mahali bila aktivna grupa muzicara, koji nisu napravili karijere zbog nedostatka talenta, nego zbog nedostatka novca, jer se moralo svirati na starim, izdrndanim gitarama.

Za elektricne gitare, pojacala, mikrofone i ostalu opremu nije bilo mjesta ni u najljepsim snovima. Tek nesto kasnije se doslo dragocjene opreme, nesto zaslugom nasih “gastarbajtera”, a nesto zaslugom vlastite kreativnosti.

Iz tog vremena svako ce se sjecati Bege i Cice koji su usavrsili svoju paradnu disciplinu svirajuci solo i ritam gitaru, ali istovremeno na jednoj jedinoj gitari.

Kanije su pokusavali neki novi klinci da se provuku na rok sceni , ali sve bi se obicno zavrsavalo na pokusajima.
Oni iz moje generacije ce zasigurno zadrzati i sjecanju priredbe u Domu u Kozarsi, ali ne zbog same priredbe, neko zbog njenog zavrsetka. Naime tada bi na scenu izasli Sead zvani Paco, Sefik zvan Secko ili Prdo koji su na zracnim gitarama ,oponasajuci velike rok muzicare strane i domace scene, dovodili posjetioce do odusevljenja.

Nekoliko godina kasnije, prolazeci pored kuce Seada Crnica Pace, a.r., zastao sam ne vjerujuci svoji usima i ocima istovremeno. U dvoristu, u hladu verande, sa gitarom, ljuljajuci se u ritmu vlastitog sola svirao je Paco. Samo ovaj put je to bila prava “gibson les pol”, a ne neka tamo zamisljena ne postojeca zracna gitara. Pogledali smo se i on se samo nasmijesio, onim njemu svojstveniom osmjehom, koji kao da jec vise izrazavao stid nego stvarno zadovojlstvo srece.

Sljedecih dana bio sam redovan posjetilac proba njegovog benda u Domu. Mada se sve to manje-vise svodilo na kopiranje vec poznatih popularnih hitova, mene je fascinirala Seadova opsjednutom rok muzikom i ustrajnost da i sam postane jednog dana rok zvijezda.

Na zalost, u vrijeme kad topovi govore, muze cute. Tako je Seadova zvijezda ugasena u najcrnjoj godini za sve one koji su voljeli Kozarac i Kozarusu i muzicki zivot na ovom podrucju.

Mozda ce se sada, u periodu povratka, pojaviti opet neki novi Paco, a onaj nas neka ostane primjer da se sa velikom ljubavi prema muzici moze napraviti skok do popularnosti i uvazavanja, cak i u tako beznacajnom selu kao sto je Kozarusa.