Klaonica…

Zima je, te godine, došla u svome najgorem izdanju. Starenicu je okovala takvim ledom, da se ispod njega jedva čuo prigušeni žubor, ono malo vode, što je studen nije stigla smrznuti.

Alija je zastao na Gvozdenom mostu zagledan u vrbe, uz Paškanovce branu. Debla, koja su ljudi, poput dabrova, nanizali da skrenu vodu u jaz, i dalje prema starom mlinu, samo su se nazirala u unutrašnjosti ledne palisade. Dalje, preko kaskade brane, pa sve do gore, gdje je sliku zatvarala džamijska ograda, samo su vrbe, s desne i strmina brine, s lijeve strane, davali naslutiti,  da se ispod ledene ploče nalazi voda. 

Čak se i sivoplava boja, drvenog minareta, Kalatske džamije, uklapala u svu tu očaravajuću bjelinu… Ukočene ledene perle su se, samo na trenutak zdrmale, kad se nekoliko pataka proljuljalo pokraj njih, idući prema zamrznutom jazu i dalje prema starom mlinu, u potrazi za nekim otvorom na ledu, kroz koji bi se mogla uloviti neka šoka, mreka ili čak klen.

Promatrao je patke i zadovoljavao se tim bliskim susretom, ne usuđujući se pokrenuti svoje smrznute misli, u strahu da se ne razbiju i raspu po zanitovanoj ogradi mosta. Srce mu je bilo stisnuto i smežurano, a dah zakočen i zgrčen. Stablo ogoljenog starog oraha pustilo je svoje sive, skramom leda prevučene grane, nad otoku, koja je odvodila vodu prema klaonici, naslonjenoj na brinu, s južne strane mosta. Djeca su baš na mostu napravila klizu, koja je za ovu, jutarnju priliku, navukla na sebe nešto opalog inja, ispod kojeg se ljeskao škrti sunčev odsjaj.

Pogled mu je polako prelazio cestu i slika dobi i novu nepripadajuću boju. Krv iz klaonice ofarbala je neke od  zaleđenih ploha s južne strane mosta. Na pomisao o slici klanja životinja, koja mu je došla pred oči, zaustavi dah, a ledena igla mu poveza čelo i mozak, od čega se na trenutak, ukoči.

Iz neuglednog, pletenom pocinčanom žicom, ograđenog tora, naslonjenog na sjeverni zid klaonice, Meho i njegov pomoćnik, su još u predvečerje prethodnog dana, vukli crvenkastosmeđu junicu, prošaranu bijelim pjegama, koje su njen izgled činili još pitomijim, prema gubiliištu, u unutrašnjosti neugledne četverokutne prostorije. Životinja se, rukovođena svojim životinjskim predosjećajem. za ono što će doći, žestoko opirala, uzaludno se upirući snagom svih svojih mišića, koji su se već po inerciji, koju podrazumijeva smrtni strah, počinjali sve više kočiti i paralizirati, što je trenutak egzekucije bivao bliži.
 
Udarci kandžije i povici: “ Ulazi, prokletinjo! Koga ti zavlaćiš!? Fuj, sunce joj,kalajisano, što se ne da!!! A, neš’ se spasti, da si još tol’ka!”

Kad su koljači uzvukli životinju uz betonsku kosinu i kad je ona prednjim nogama uklizala u unutrašnjost prostorije, njezin otpor je splasnuo, već zbog povećane klizavosti krvavog i umašćenog poda. Tu je životinja skoro izgubila ravnotežu i halka kratkog povoca završila je na metalnom stupu, koji se nalazio tačno na sredini prostorije, ispred rešetkaste rupe za odvod krvi u rijeku. Krv je u ovom bestijalnom procesu, bila nusprodukt, a kako se svi hranimo nečijom mukom, klenovi iz Mustine brane, koja se nalazila kojih 300 metara južnije, bili su najdeblji na tom dijelu rijeke.
 
I kad se omča lanca zategnula oko sastavljenih zadnjih nogu, a one izgubiše čvrst oslonac, uslijedi snažan udarac ušicama teške sjekire, po čelu, tačno dva prsta iznad očiju. Životinja klonu na prednje noge. Meho joj zagura šiljati dugi nož u mekani vrat i krv šiknu iz presječenog dušnika, a junica se skroz slomi i pođe klizati prema naprijed i samo je još kratki lanac, kojim je bila vezana za stup, uvjetovao da se ne raspe po podu. I dok je krv, u kojoj su se povremeno uočavali mjehurići kisika, liptala i sad već dobro usmjerena, oticala prema Starenici i Crnome moru, vještim pokretom, koljač joj skroz prereza vrat i uz asistenciju svog pomoćnika, jednim brzim pokretom za koji je trebala zavidna snaga, zakvači je za galge.

“Bože,” pomisli Alija u sebi, ne mogavši otjerati tu sliku “ jesu li i nas, nekada, tako klali, i još polužive vješali na, krvlju zamašćene, kuke!?

Je li nam ta slika ugrađena u genetski kod, ili nas, jednostavno, čeka negdje u budućnosti, na ovom ili na onom svijetu, pa je mi podsvjesno transferiramo u našoj realnosti?!

Mora da je tako, jer da nije, ne bi koljač bio tako spontan i skoro ljut na životinju, zbog sporosti njezinog skapavanja. Iz svakog njegovog pokreta se vidilo, da on od žrtve očekuje kooperativnost i da ga ljuti, čak i oderana, dok je nabija u drveni, pocinčanim limom, iznutra okovani, sanduk.”

I dok je katil naguravao ukočenu butinu koljenom, da bi zatvorio klimavi poklopac, Aljin pogled skrenuo je na veliku mrlju krvi koja nije uspijevala probiti led.
Pas lutalica se dočepao nekog komadića žnjuke, bačene u blizini krvave mrlje. Koljač pljunu u stranu, otra ogromni nož od snijeg, pa od prljavu kecelju neodređene tamne boje i vrati se natrag u klaonicu, gdje će, vjerovatno prati pod ili iznova naoštriti svoje alate za ubijanje. Poslije će zapaliti lulu, a miris krdže i miris iznutrica i miris krvi, sjediniti će se.

Koliko je samo boli, pokriveno tom rutinom, koliko isključenosti i totalnog nedoticanja ta dva svemira: svemira ubojice i svemira ubijenog. Pa oni, jednostavno, ne egzistiraju zajedno, pa su paralelni svemiri, ono što objašnjava tu konfuziju. Netko, mnogo veći, jači od nas, isto tako hoda okolo i kolje ljude, gura ih kroz flajšmašine i pakira u najlone, stavlja u neke osvijetljene izloge, ne dotičući se ni u jednom momentu, naše duhovne zbilje i ne osjećajući nas, doli na razini objekta. To je vrlo vjerojatno, moguće, ali je svemir tako velik i neuređen da je ta pojavnost, boga pitaj gdje, ali to ne znači da nećemo naletiti na nju, na jednom od svjetova u koji će nas svemirska juha odvaljati, zajedno s grijehovima našim…

I tog će dana, u predvečerje, konjska zaprega odvesti sanduk do Hasine mesnice. Suton će već spustiti svoje vjeđe, kad Rile oštro zvizne, pucne kandžijom i podvikne: “ Bista, Arslane!!!”

Arslan će lijeno povući drveni sanduk, a djeca koja se još nisu odazvala udaljenim pozivima matera, hvatati će se za vintu, a oni koji nisu uspjeli, vikat će:
 “Rileee, eno ga za kolima!”

I kad se kola zaustave ispod stare, stogodišnje lipe, Rile će dograbiti prvo životinjsko truplo, i unijeti ga u osvijetljenu mesnicu i objesiti na kromiranu kuku, iza pulta.

Gazda Hase će  na velikom drvenom panju istrančirati meso i složiti ga u frižider.

Kad Hase završi s njim, meso će izgubiti svoj jezivi oblik lešine, a postati će zamamni izložak. Kapure i džigere, drobovi i plećke zasjaće u punom sjaju kao predmet želja. Užas je izgleda, napustio žrtvu, s krvlju njezinom i nije se dalje prenosio na konzumente. Mozak, glavuša, kosti, postati će delicije, rogovi će završiti kao stolne lampe, a papci u žvaljama čaršijske paščadi.

Već ovog hladnog jutra, neki dječak u gumenim čizmama i starom kaputu, ući će u radnju i gazdi Hasi izdeklamirati:

“ Ja sam Džehvin! Mati me poslala po frtalj kile junetine, al’ da ne bude žilava. Plati’ će, rekla je, kad babo dobije plaću. Ovaj mjesec je, bogme, nešto okasnila!”

“ E, za tvoju mater moram probrati, baš fini komad! Ona je dobra kuharica i neće ga upropastiti!”

Dječak će puhati u promrzle ruke i zagledati radoznalo po prostoriji, kao da, iz nekog posebnog razloga, samo njemu znanog, želi dobro zapamtiti taj ambijent.

“ Evo, sine, vidi ovaj komad! Zar nije fin!? Ko’ putar!” prenuće ga iz misli gazda Hase, pokazujući odrezani komad mesa i stavljajući ga na vagu, nakon spretnog zamatanja.

Dječak će ispružiti ofucani slamnati ceker i meso će nestati u njegovoj praznini. Reći će i:

“Allahimanet, gazda Hase, poselamite Namku, rekla je mama!”

“ Allahimanet, ljudino brkata! Poselami ti svoju Džehvu i ćaću!”

Alija uzdahnu na ovu sliku u svojim mislima, a neka toplina, nepoznatog porijekla, ispuni mu grudi. Nastavi koračati prema Krkićima, dok mu je mozak registrirao prezimena koja su se mogla pripojiti pojedinoim kućama, doksu klizile pokraj njega: Hadžići, Balići, Demirovići, Bešići, Mujagići, Osmanagići, Ključanini, Kusurani…

“Znam da nas neće, bezimene, moći povješati na kuke, jer ja pamtim imena.

I nakon toliko godina, ja ih znam…