svabo
Sumnjam da bih u nekoj firmi ostajao do iza ponoći i radio… Radio sam na radiu, jedno vrijeme i kao novinar Prijedorskog ogledala, ali mi je bilo teško pisati pet tekstova mjesečno, bilo mi je teško pisati onda kada moram i kada me vrijeme stisne da odradim normu…
U to vrijeme, u Sanskom mostu, mrak je znao pojesti i po dvije kuće, a kamo li jednog demobilisanog borca koji je stopao svaki dan na posao u Palanku…
I to su bila vremena optimizma, kada se život gradio nedaleko od rodnog kraja, gdje smo skoro svaki dan izlazili na Grmeč, ko fol trenirati bitt bullove, i gledati na obrisja Kozare i Kozarački kamen…
U Palanci smo Refik (Ledenik) Edek (Malidiv) i ja meli jedan napušten srpski stan u maloj zgradi u “centru” Palanke i pripremali ga za kancelarije budućeg press centra Ratnog Predsjedništva Opštine Prijedor.
Gradili smo budući Slobodni radio Prijedor, koji je nakon što se oslobodio rabljenja tadašnjeg Glavnog urednika današnjeg “uglednog” vlasnika nezavisne tv, postao značajan mediji koji je vršio propagandu povratka.
Pravili smo i prve priloge kao što je bila posjeta rahmetli Predsjednika, i ginuli vozeći za Zenicu kako bi predali petominutni prilog, koji gl.urednik na BHTV nije ni htio prikazati, jer mu je bio dovoljan prilog Mirze Sadikovića iz Bihaća…
Nakon dvije godine pješadije u 1.vodu, 1. čete, 1. bataljona 17vkrbbr prebačen sam u IPD ( Informativno-propagandnu djelatnost ), i otuda možda ta navika da snimam, slikam itd.
Snimao sam razne događaje u ratu, od prve linije, do pozadine i saniteta, i uzduž i poprijeko fronta , moj drug Dalenko i ja u tandemu fotografa i snimatelja, ponekad i u civilkama sa Gavranovima i Crnim Kojotima…
Jedina prednost nam je bila sloboda kretanja (po fronti) i ne davanje straže, osim kada zaglaviš u tek osvojenoj neprijateljskoj liniji, pa htio ne htio moraš noć provesti u rovu i paziti na kontra udare, iako ti je baterija od kamere prazna a drug ti je ispucao sve filmove…
Bila su to vremena kada sam molio Boga da ne stanem na minu, a kada sam stao onda sam u padu molio da ne stanem na drugu, …
Snimao sam dosta dženaza, iz dana u dan, to me je nekad izvlačilo sa fronte, pa sam mogao ostati noć, blizo komande i puniti baterije na agregate…
Mislio sam večeras pisati o pretplati, o poslu koji radim… Sreća pa mi to nije posao, i nadam se da se nećemo promjeniti ni kada budemo imali preko 100 članova online svakodnevno…
Sused i ja borimo se u životu, baš kao i svako od nas, i sreća da ovo sve što radimo je iznad neke materijalne vrijednosti, i suvišno mi je bilo šta reči u vezi toga. I sa farbom smo samo mi admini, tj. aaly dobili posla više i još jednu noć za PC-em… Pokušaćemo i to ali zaista ova tema uopšte ne bi trebala biti aktuelna, ponekad smo malo čudni, želimo pomoći samo kad je čovjek na koljenima, a čim se počne dizati na noge i dostizati odmah to drugačije izgleda
Ja opet lično poznajem dosta raje koja pomaže ovu stranicu i koja će uvijek stajati iza nje, ta raja u stvari i želi pretplatu više nego nas dvojica admina ako uzmemo da je daal koliko toliko finacijski situiran i da gospoda Redžić, Hannas i ostali rade volenterski…
Dječački snovi dok je šetao trgom Bana Jelačića su se ostvarili, sada se surfa odakle poželiš iz Kozarca, ali i ova stranica koja je proizašla iz tog tehnološkog napretka našeg malog mista, ovo naše virtualno okupljalište koje iz dana u dan raste predstavlja jedan veliki uspijeh…
Dok god vjerujem da činim dobru stvar radiću ovaj posao, i meni je to malo ušlo u krv, kad osjetim da više nema smisla neću ni raditi, a sad hoćul biti kokuz ili ne, sreća pa Allah odlućuje i On je taj koji daje nafaku, dok god budem tako vjerovao radiću ovaj posao…
I danas se nastavila pomoć Husi Jakupoviću, koji je trenutno najugroženiji mještanin, jer je iznenada ostao bez igdje ičega i sad s svoji 80-ak godina nastavlja dalje ispočetka…
Danas je realizovana i druga faza pomoći koju je poslala HO Jetimi, odnosno, Azra Filović predstavnica trgovine Rema odnijela je pakete osnovnih životnih naminrnica u vrijednosti od 200 KM.
Pomoć polako pristiže i nadamo se da ćemo pomoći da se ovaj čovjek i njegova žena zbrinu za normalan život…
U čaršiji se ništa ne dešava, ne bi vam već ni tipkao o nekim svojim naviranjima u mislima, kada pred bujicom zastanem kao pred ogromnom kamenom kockom, kao one što su se gradile piramide, i što vam sporo prolazi tik pored nosa…
Uhvatio sam ovih par noćnih ptica, da imam za “jutarnji”, možda neke u nezgodnim situacijama ali neke slike nećemo ni objaviti. Cenzura je normalna stvar…
Da radim u nekoj firmi fakat ne bih ostao do pola dva i tipkao… hehehehhe
Halalite… toliko za ovo javljanje…
Add comment