Radost Bajrama u Čikagu i Moj Kozarac

Piše: Sade Alić

U subotu 15. januara u iznajmljenim prostorijama Bosansko Islamskog Kulturnog Centra upriličena je mektebska zabava i podjela paketića polaznicima Mekteba povodom hadži Bajrama.

Kao i uvijek prekrasno je bilo vidjeti nasmijana lica naših najmlađih tokom dodjele paketića a tu radost snjima su dijelili i njihovi roditelji, ponosni na svoju djecu koja pohađaju mektebsku nastavu. Podjelu paketića obavio je imam BICC-ija Kemal ef. Karić.

Ovdje moramo naglasiti i pohvaliti rad Ženske grupe BICC-ija koja se je pobrinula da obavi kupovinu te upakuje paketiće, koji su, čine se, ovaj put bili puno bolji nego ikada prije. Ženska grupa BICC-ija je presprjekorno uradila svoj posao bez ijednog propusta i dokazali da zaista žele i mogu dosta toga uraditi za naš džemat i našu Zajednicu u Čikagu.

U ovom prilogu možete vidjeti slike (čini se da je ovaj radni dan bio u znaku Dubičana) od 15. januara i izvođenje radova na našem Objektu koji će, ako Bog da, uskoro zasijati kao naša džamija i koja će služiti samo dobru svima onima koji je budu posjećivali.

Dan prije hadži Bajrama smo dobili zaista lijepu vijest da smo dobili permit, tj. dozvolu za izvođenje radova na koju smo čekali godinu dana, tako da su neki od naših džematlija bili posumnjali daće išta biti od ovoga a mi smo, samo uz usmenu dozvolu Aldremana, bili krenuli sa radovima.

Hvala Bogu sada možemo otvoreno i bez bojazni raditi.

Cilj nam je da se Objekat završi do kraja marta ove godine, ako Bog da, inšAllah.

E, sad dragi moji Kozarčani ne mogu odoliti a da ne napišem i podjelim svama jedan dio svoje boli…

Iako mi je srce puno, mojih troje djece redovno ide u mekteb ovdje u Čikagu, dobri su učenici, još bolji u svojoj redovnoj školi (dva sina su u redovnoj školu, kćerkica je još mlada za redovne škole ali želi ići i ide u mekteb), mog mlađeg sina su tražili da ga prebace za jedan ili dva razreda napred jer nema lekcije a da je on odmah ne savlada, ponosan sam na njih. Ali…

Dođe Bajram u moj Kozarac, moj Švabo obiđe sve džemate, uslika naše imame sa svojim učenicima i paketićima, lijepi brate nezna se ko je ljepši ili imami ili njihovi učenici.

Uslika on imama u mom džematu u mojim Alićima sa par učenika, suze same idu – nekada sam ja pohađao u Alićima mekteb i sve mi nekako na toj slici fale moja djeca da su kraj onoga finog hođe. Pogledam neki drugi tekst pa se opet vratim do onih učenika u Alićima pa zamišljam svoju dječicu kraj onog mladog i lijepog imama, onda telefoniram svoga oca u Kamičane a on mi reče kako je sve lijepo ali bi bilo još ljepše da su mu unuci tu da ih vodi on u mekteb, da im kupi nešto za Bajram.

Eh, Bože dragi, nasikiraš se dobro i opet ne znaš šta da radiš, pomisliš da sam makar u Evropi lakše bi bilo ali šta ćeš – sudbina, ja sam u Čikagu a Kozarac daleko.

Hiljadu razloga da ostaneš u Čikagu i hiljadu razloga da se vratiš u Kozarac – kući.

čaba, dao sam od sebe na hiljade sati radeći, apsulutno besplatno, za džemat i Zajednicu u Čikagu, za svoje Kozarčane, doživljavao lijepe ali i ružne trenutke od mojih džematlija i ponekad od svojih ponekih Kozarčana, ali me sve vuče tamo u onaj mekteb u Alićima da su mi dječica kraj onoga imama. Sve ovo u Čikagu nije moje, nevrijedi skoro ništa, sve je lažno. Oh, Švabo, koliko gud da si mi drag u ovakvim momentima zavidim ti.

I onda ti poslije svih ovih praznika u poštanskom sandučetu dođe jedno dvadeset računa koje moraš platiti a sam radiš, invalid si, nemaš baš neki dobar posao i kažeš ostajem ovdje do makar pred stare dane kada ova moja dječica odrastu, završe škole, a ja onda ode kući, a one moje zamišljene slike sa onim lijepim hođom u mojim Alićima možeš samo da sanjaš.