svabo
Kada sam u utorak krenuo za Zagreb, ostavio sam čaršiju pustu, u svojoj uobičajnosti male tihe kasabe, u kojoj se zna ko gdje sjedi i šta pije i gdje se malo šta desi, što bi poljuljalo zimsku atmosveru našeg malog mista…
Nepunih pet dana bio sam odsutan, a eto mnogo šta sam propustio, kao da me godinama nije bilo, pa se polako uklapam novonastalu atmosveru…
Kada sam se u subotu vratio, zatekao sam čaršiju nekako nestvarnu, s jedne strane sreća na licima, zbog ponovnog susreta, iskreni zagrljaji prijatelja, a s druge, velika praznina i tuga zbog skorašnjeg nemilog događaja, i neizvjesnost za dragog prijatelja…
U svoj toj zbrci osjećaja teško je i naći riječi s kojima bi opisao svoj prvi susret s čaršijom, iz ugla “dijasporca” (malo šale, u svoj toj boli), koji se vraća sa “zapada” i kome srce počinje brže kucati kada ugleda obrise Kozare, kada se spušta iz pravca Dubice…
Ma prepoznam onu majmunsku glavu kamena sa velike daljine…
U Picadillyu, kao i svim ostalim lokalima osjećalo se da ima raje, sreća pa ne pijem inaće teško da bih danas išta tipkao jer kad se orangine ovako namnože šta bi tek bilo da je točeno…
Ekipa se s vremena na vrijeme samo povećavala, daj meni, daj svima, staro kozaračko pravilo, nigdje nije kao kod kuće…
Pomalo s laptopa provociramo raju na chatu, i zovemo na feštu, mada mi Maše govori:”Nemoj, da znaš kako to boli…” hehehehhe,
Poseban selam za ostrvo…
Ipak, za ovo vremena mog odsustva, poželio sam se i familije, pa sam se kradomiceizvukao, a i ko bi popio onoliku oranginu, a Sabit ne zna nego otvoriti a možda bi bolje bilo da ih je ostavio za kasnije…
Vučko je bolje, to je dobra vijest, a za mene sigurno, jedna od najvažnijih… Bilo me je steglo u grlu kada je pitao za Miku, kako je i gdje je…
Za njega je Mika u bolnici u Prijedoru, sa sličnim ozlijedama kao i on… “Dobro smo mi i prošli”, kaže tiho dok se pomalo nervozno pomjera na krevetu…
S obzirom na ozlijede, Vehid se dobro drži i s vremenom ide na bolje, i nadati se da će tako i nastaviti… Jutros dok smo mu išli u posjetu uBanjaluku, presjekla nas je vijest da je navodno podlegao… Bože dragi kako neki ljudi nemaju pametnijeg posla osim da šire glasine…
Toliko za ovo prvo javljanje nakon kraćeg odsustva, malo nas i konekcija zeza pa i nemam neke inspiracije, u čaršiji je sada već standardno, nešto i ima raje, moglo bi se reči, pogotovo ako znamo kako je bilo, život ide dalje, u utorak se prisjećamo Amirove smrti, dok su nam rane ponovo otvorene, večeras je i godišnjica kako je otvoren Å oping centar pa se nešto i okretalo ispred a nastavak je u Oazi, koliko sam uspio primjetiti, život ide dalje…
Selam Kozarac…
P.S.
Iako sam skoro do ponoći čekao, nisam dočekao konekciju, al sam sreća sačuvao u wordu ovaj jutarnji, tako da sam se jutros ranije digao, dok je još prohodno, da pokušam ponovo…
Do sada dok ovo ponovo pokušavam poslati, bio je samo jedan prekid struje, nadam se da ću sad biti bolje sreće…
Dosta članova stranice je u čaršiji i lijepo je kada se možeš odmah uklopiti u priču jer kao da se vidimo svaki dan…
Nakon sinošnje kiše, krenuo je bijelonja koji je mlađima donijeo radost a starijima probleme, pogotovo vozačima…
Današnje obaveze me tjeraju dalje… Toliko za ovaj P.S.
Add comment