Muzika

Moj prvi posao u kompaniji u kojoj i danas radim bio je kontrola materijala na asfaltnoj bazi u Juznom Texasu. Da bih dosao do baze svaki dan sam prolazio kroz mjesto Ward. Na ulazu iz oba pravca stajala je tabla: WARD, CITY LIMIT, POPULATION 84.

Svaki dan sam dva puta citao tu tablu i uvijek nesto opsovao ili bar promrsio onako sam sebi: Ja ”¦ dima od grada, cuj, grad od 84 insana Obavezno svaki put bi mi na um pala moja Kozarusa koja je imala oko 8000 stanovnika, a koju nikad niko nije nazvao gradom. A samo moja Romska mahala, koju smo, mi ponosno, a vecina drugih posprdno, zvali Malo Sarajevo bila je pravi velegrad za taj “City of Ward”.

U tom Wardu za tri mjeseca koliko sam prolazio kroz njega rijetko bih vidio prisustvo zivih bica, a u mojoj Mahali je svakog dana bio ili vasar ili bajram. Ispred vecine kucica visili su zvucnici, iz kojih je trestila muzika kao na vasaru, a u malim avlijicama igrale vesele djevojcice. Ako nije bilo muzike onda su se zene svadjale; uglavnom nikad gluho. Na igralistu kod skole, odmah iznad Mahale bilo je zivo do mraka. Igralo se svega i svacega, naravno najvise nogometa, pa kad se umorimo obicno se posvadjamo i neko ko nas ne zna mislio bi da vise nikad necemo zajedno, a mi sutra opet isto
.
A tek nocni zivot. Jos dok se vozilo starom cestom , koja je prolazila uz Mahalu, ljetne noci su bile fantazija. Najzivlje je bilo kod Redze i Side. Melanholicni zvuci Redzine violine i brzi ritam Sidinog defa razlijegali bi se do duboko u noc. Kako je nasa kuca udaljena oko dvjesto metara od Mahale mi bismo u san utonjavali najcesce uz zvuke ove opijajuce muzike. Rijetki kamioni obavezno bi stajali i ostajali do jutra jer kod Redze je uz muziku bilo i popiti i zameziti i pokartati i barbuta a bogami i lijepih cura. Kad danas cujem Beslica i njegove “Lijepe Ciganke” uz obavezni duboki uzdah cesto mi se otme poneka suza.

Zimi bi Mahala zamrla, ali mi smo skontali drugi vid zabave. U zadruznom domu bilo je nekoliko sala u kojima smo spremali priredbe. A te priredbe su bile kao pita steranica: red skeca, pa red pjesme, pa sve to zacini sa kolom. A glavna raja je opet bila iz Mahale. Redzu i Sidu bi zamijenio tamburaski orkestar u kome je obicno bilo pet instrumenata.
Bas-prim je svirao Ahmet Biberov, gitarista je uvijek bilo nekoliko, a mene je najvise fascinirao kontrabas na kojem je svirao kum Rodjo. Gdje god bi se pojavljivali kupili su nagrade k”™o lopatom. Upicanili bi se oni , podvezali masne pa djelovali k”™o kasnije orkestar Janike Balasa, a svirali su maestralno.
Od instrumenata je obavezno bila i harmonika bez koje se ne mogu pjevati sevdalinke.

Kad je Safet Susic odselio u Prijedor ostali smo bez harmonikasa, a Safet je bio car. Proslo je poprilicno vremena dok mu nije nadjena zamjena, a bio je to Kadir Grozdanic, Danda. Pjevaca je bilo u izobilju, cesto su nam gostovali i iz drugih mjesta. Sjecam se da je jednom u posjeti kod tetke Hatke u Susicima bila Rasema Alisic, tada jos djevojcica i ona nam je nekoliko puta nastupala kao gost. Pjevala je pjesme brzog ritma i znala je zapaliti dvoranu. Poslije je postala vrlo poznata pjevacica, a vjerovatno bi njena karijera bila mnogo uspjesnija da nije tragicno ostala bez noge. Najveca pjevacka zvijezda je bio Mujo Omanovic-Cebin kojem su predvidjali sjajnu karijeru, ali je nakon par snimljenih ploca negdje zapeo. Poceo je Mujo vrlo dobro, na jednom od brojnih festivala novih nada, zajedno sa Nedzadom Imamovicem, koga je u pocetku zasjenio, ali Mujo nije imao “logistiku” bez koje je uvijek bilo tesko.

Najvise aplauza pobirala je folklorna grupa djevojcica iz Mahale koje su igrale sve sto se moze zamisliti. Problem njihove uniforme rijesili bi tako sto bi svestrana uciteljica Bosa, ( “ne faleci joj zakona”), sasila ovim curicama jednoobrazne haljinice od ukrasnog papira, koje bi izdrzale bar jedno vece, a Bosa je to tako fino radila da je iz publike bilo vrlo tesko primijetiti da su papirne.

Glavni humorista je bio Bajro Ikic zvani Ckalja koji je kad bi samo prohadao binom izazivao salve smijeha.

Ja nisam nastupao u skecevima jer sam davno prije toga, na skolskoj priredbi, imao jedno neugodno “glumacko iskustvo”. Odredi mene uciteljica Bosa da recitujem “Djiha, djiha, cetiri noge ”¦ i ja se toliko uzivim u to da u jednom trenutku djihnem malo vise i prevrnemo se i ja i stokrla. Rasplacem se i tako zavrsim svoju “estradnu karijeru”. Poslije mi je pao grah da najavljujem program jer sam bio od rijetkih koji nisu imali velikih problema sa citanjem. Ni tu mi pocetak nije bio sjajan. Izidjem ja prvi put i kad sam vidio koliko je svijeta zbunim se, blokiram pa ni da zucnem. Srecom pritrci Ckalja i u svom stilu: “Narode, bio je ovo kratki prikaz iz Muzeja vostanih figura, a sada pocinje nas program”, i odblokira me.

Nakon probi i priredjivanja programa u nasoj sali cesto smo gostovali u Deri, Gornjim Garevcima, Kamicanima i Trnopolju, gdje smo uglavnom isli pjesice.Usput bi nam nasi tamburasi nesto svirali i ne osjetis a vec si dopjesacio do Trnopolja, preko njiva, naravno.

Poslije smo se okurazili pa smo isli u Celu, Rizvanovice, Hambarine, Rakovcane, Biscane i Brezicane, sto je bilo haman kao inostranstvo.

Za ove prilike bi obicno namolili Mehmeda ili Idriza Dautovica da nas prebace svojim “sprajcom” obecavajuci da cemo im platiti ako bude zarade. Na sprajcu bi obicno sjedili sviraci i cure, a mi ostali malo tabanali, a malo se “sprajcali”. Jednom smo otisli u Celu i na povratku uhvati nas snjezna oluja. Nekako dodjemo do Vlacinske strane, ali slabo potkovani konji nisu mogli uzvuci kola. Gurali smo mi kola, konji vukli , posrtali i padali i mi i oni i negdje pred zoru savladamo mi taj “Mt Everest”. Ni cinjenica da smo ozebli i promrzli nije nas obeshrabrila. Nastavljali smo sa radom. Roditelji su nam bili tolerantni i blagonaklono gledali na nas rad. Ispocetka su nasi ljudi malo teze pustali zensku djecu, ali ih je liberalnost nasih komsija Galijana ponukala da i oni popuste.

Kasnije ce nas Mujo Cebin postati prava zvijezda. Putovao je on sa grupama “pravih” pjevaca i jednom prilikom trebali su imati koncert u Dubici. Nesto je zapelo te se koncert prebaci u Knezicu. Mujin jaran Ckalja, posudi bicikl, pa zapuca u Knezicu. Bio je iznenadjen Mujinom popularnoscu jer je, uz to sto je dobro pjevao, Mujo bio vrlo zgodan i sarmantan. Navalile na Muju Knezicanke, a Ckalji zao jarana te se ponudi da mu pomogne u toj neravnopravnoj borbi sa nasljednicama Stojanke majke.

Medjutim, kad je Mujo otpjevao svoje sidje on do Ckalje, povuce ga za ruku i kaze: “Bajro, haj sa mnom do one tamo sumice. Zazelio sam se posrati k”™o covjek u sumi. Dosadio mi ovaj njihov komfor i ovi njihovi WCovi”.

Kad se Ckalja vratio na nase pitanje kako mu je bilo samo je odgovorio: “Ma ne mere cigan biti neg”™ cigan. Umjesto da uziva u haremu, njemu do sranja u sumi” .

Danas je Mahala jedno od najpustijih mjesta u Kozarusi i sve vise lici na “city of Ward”s razlikom sto u Wardu kuce stoje uspravno, a u Mahali su njihovi ostaci zarasli u travu. Mnogi su izginuli, ostali raseljeni, a ostaci kuca sablasno djeluju. Sa nasih kucista kad god sam tamo bacim pogled prema Mahali ne bih li ugledao znake zivota ili cuo bar neke od poznatih zvukova. Tesko mi je kad i kolima prodjem pored te pustosi gdje je nekad i kamenje igralo.

Halku i Safu sam vidio jednom u Chicagu, ali nije to bio moj nekadasnji veseli Halke. Salih Planin je u Kentuckyu, culi smo se cesto , a onda mi se jednom javio nepoznati glas spikera : Number you have reached has been disconnected. Tako mi se prekinula i zadnja veza sa mojom Mahalom.