svabo
hannas piše:
Gledam danas svoju djecu kako idu u skolu ovdje u Svedskoj, pa i ostalu djecu kad vidjeh ispred skole u Kozarcu, prije par dana na jutarnjem misli mi lete u djetinjstvo kad sam ja bio osnovac.
Prva cetiri razreda u Babicima a onda autobusom u Kozarac. Samo 3 autobusa dnevno. Ujutro, na podne i navecer pa ako propustis jedan, nema ti druge nego pjesice za Jakupovice. Ako imas srece pa kakva zaprezna kola naidzu pa se zakacis dok te kandzija po prstima ne oplete uz povik; silazi mali, ma vidi ti njega.
A kod kuce ako se sta zabrljalo, a babo ljut e onda i tu znala motka Boga mi cesto da radi. Dragi Bog dao da budem skroz nestasan. Pravi hannas kazu mi. Ovdje u Svedskoj ti je veci belaj ako udaris svoje dijete a neko te prijavi nego da si udario policajca, ali kad se sjetim kroz sta sam ja prosao onda shvatim da mozda tako i treba. E kako su tada ucitelji i nastavnici mlatili djecu kad se samo sjetim. Pa mi pocnu slike nastavnika prolaziti kroz glavu. Koji je vise tukao, kako i zasto?
Bilo je to vrijeme; Pere Kovacevica, Arifa Beslagica, Ismeta Alica, Laze Radovica, Marcetic Branka (Marcete) i njegove Marije, Mise, Namika, Iamaila Sokocevica i drugih kojih se vjerujem mnogi sjecamo. Bilo nas je u razredu od svuda iz okoline Kozarca a ponajvise nas iz Jakupovica. Ja sam imao peh da ranije jednu godinu krenem u skolu pa sam tako bio najmladzi u razredu ali za batine to nije nista znacilo.
Jedan ucenik Mirko Grahovac iz Balta (kasnije radio kao vozac autobusa u Autotransportu i poznat pod nadimkom “Mirko Snaica”) je bio oruzar u razredu. Bio je veliki poltron. Nosio je svaki dan posebnu malu torbicu sa razlicitim stapovima u njoj. Neki okrugli za Arifa, a neki poluokrugli i plosnati za Marcetu itd. Kad bi neki nastavnik htio da istuce nekog ili vise nas, Mirko bi prilazio sa otvorenom torbicom da ovaj izabere batinu.
Kod Marcete sam se par puta provukao tako sto sam stavio kapu pozadi ispod hlaca sve dok me nije otkrio, a onda sam naravno dobio extra i morao sam da sa Dragom Parasom idem kod Marcete kuci da unosim drva i kopam krompir. Bila je i jedna nastavnica Milka. Ne sjecam se sta je predavala ali njen specijalitet je bio da djecu vuce za zulufe, tako da se dignes sa stolice i sav se izvuces uvis od bola.
Kome se dijete moglo pozaliti? Kod kuce kad se pozalis kazu ti; da si znao to sto te pitao ili da nisi zaradio ne bi ni dobio.
Sjecam se jednom, kad me Marceta prozvao da me pita iz biologije. I tako pita on mene; koje zivotinje mogu da se regeneriraju? Ja kao siguran u sebe kazem, glista.
Kako kaze on? Pa prepolovis glistu i ona opet izraste kazem ja. Koja jos, pita on a ja odgovaram, guster druze nastavnice.Kako ,pita on opet, a ja odgovaram da kad gusteru otkines rep ,ponovo mu izraste. A sta bude sa onim repom sto si mu otkino pita on? Pa njemu naraste novi guster odgovaram ja ko iz topa, logika.
Cijeli razred se valja od smijeha a on onako visok ustade i dreknu: ma dodzider ovamo bre magarac jedan da ti ja dam gustera!! Zna se batine opet. Godinu dana me djeca zvala Guster.
Prodze eto i osnovna skola, i srednja u Prijedoru i onda upis na fakultet u Zagrebu, pa vojska pa onda posao. Jedan dio lijepih godina. Mladost ludost rekli bi. Onda zenidba i porodica a onda rat. Rasusmo se po svijetu kao rakova djeca. Sad nasa djeca rastu pod drugim nebom. Godine prolaze kao vjetar. Evo nadzoh i poneku sijedu u kosi, dakle rodni list pocinje da zuti, a osjecam se ko da mi je u srcu 20 a u dusi 80 godina. Ova mi poslednja misao dade ideju za jedan novi ali ovaj put puno zreliji text o sedasnjem vremenu.
Budite mi zdravi i sretni dragi moji kozarcani, ma gdje bili.
Zivjele uspomene…
Add comment