svabo
Pusac piše:
Ne bih zelio s ovom pricom da vas ponovo podsjecam na ratne dane u Kozarcu ali jednostavno vam moram ispricati jedan istinit dogadjaj koji potvrdjuje da je pas stvarno vjeran svome gazdi.
Posto su mene i oca srbi odveli u logor Omarska moja familija je nekako dospjela do Sivaca, gdje se jos moglo biti u kucama, mada su i te kuce bile pretrpane izbjeglim narodom sa svih strana. Tako je i moja familija bila u kuci sa preko 30 osoba.
Dani su prolazili a hrane je bilo sve manje, oni odrasli su jeli po pola obroka dok bi ostalo djelili djeci, medju kojima je bilo i onih po par mjeseci starosti. Sloboda kretanja je bila ogranicena, srbi su navodno dozvolili kretanje samo do glavne ceste (Prijedor-Banja Luka) Posto je glad stegla sviju u toj kuci gdje se nalazila moja familija, moja mati se odlucila da ode do nase kuce (Kod Kamicke Djamije) nadajuci se da kuca nije izgorjela i da ce naci barem brasna, kako bi mogli prezivjeti jos nekoliko dana.
Kako mi je pricala da je do glavne ceste stvarno prosla bez problema ali sto se vise priblizavala sve se vise bojala da ne naleti na srpsku patrolu,ali fala Bogu nekako se kroz jaruge i medje neprimjetno prisuljala kuci. Kuca je bila vec zapaljena, jedino sto je zatekla pred avlijom bio je nas stari cuko kojeg je moj otac desetak godina prije rata odnekud donio u djepu od radne bluze a mi djeca smo mu dali ime Djoni.
On je veselo poskakivao oko mame uvijao se oko njenih nogu pokazujuci joj koliko se obradovao sto je ponovo vidi, mama je usla u izgorjelu kucu i nasla jednu vrecu bresna i jos nekih namirnica koje nisu uspjele da izgore jer su se nalazile ispod stepenica. Zato vrijeme Djoni je sjedio ispred kuce budno pratio sve oko sebe, u trenutku kada je mama pokupila sto je mogla ponijeti i bila spremna da napusti kucu, odjednom se ispred nje nasao nas Djoni sa izkezitim zubima i neugodnim rezanjem stao je ispred nje i natjerao je da se vrati pod stepenice.
Ugledavsi ga takvog prvo je pomislila da je pobjesnio i stvarno se iz straha vratila pod stepenice.Vidjevsi da je uspio, Djoni je brzo istrcao vani i poceo da laje, iznenadjena Djonijevim ponasanjem mati je znala da nesto nije u redu jer on nije nkada nasrnuo na nju, polako se izvukla iz svog skrovista i provirila napolje. Tek tad je shvatila u cemu je problem, cestom su isla dva srpska vojnika.
Djoni je i dalje bez prestanka lajo na njih dvojicu obaziruci se na ulaz kuce, vojnici su ga zadirkivali gadjali kamenjem, psovali, posmatrajuci to mama pocela da place prvo iz straha a onda zbog cuke koji joj je spasio zivot sprecivsi je da izidje iz kuce direkt pred srpsku patrolu. Kad su se vojnici udaljili Djoni se vratio u kucu ispruzivsi prednje sape spustio je glavu na njih i vjerno legao ispred mame. Mama je bila sokirana nije znala sta da radi jednostavno je sjela pored njega i plakala milujuci ga po glavi dok bi on podigao glavu sa svojih sapa i spustio je u njeno krilo…
Ko insan samo joj nije znao reci, idi sad, sad je slobodno da ides, oni su otisli… Djoni je ispratio mamu do izlaza avlije a ona je krenula put Sivaca. Okrenuvsi se vidjela je Djonija kako ponosno stoji na cupriji, tuzno gledajuci za njom. Kada sam cuo ovu pricu suze su mi isle ko djetetu a i sad dok ovo pisem zamisljam ga dok je jos bio stene i kako smo se ja i sestre igrali s njim. Ova prica je istinita i potvrdjuje da je pas vjerni covjekov prijatelj.
Selam Kozarcani!!!
Add comment