svabo
Kad je objavljena prica o Ibri nazove me moja Alma i pita: “Stric, je li ono sve istina?”
Kad vidim kako se vecina nasih ljudi ovdje ponasa i kako su u stanju jahati preko mrtvih zbog sitnih licnih interesa, ne mogu vjerovati da je u tako teskim situacijama bilo tako karakternih ljudi. Alma je Svedskoj a moze biti bilo gdje, gdje nas ima, bilo bi isto. Nismo svi, na zalost, Ibro i vjerovatno ce nas uvijek biti i ovakvih i onakvih, jer u svakom narodu ima svega. A ova prica je o nesto drugacijim ljudima .
Kad smo popisani u logoru Crveni kriz nam je jednom hefticno dovozio hranu, a uskoro je poceo dijeliti i cigarete. Sa hranom je uglavnom sve islo u redu i mimo nas. Dovezli bi pakete, cetnici bi uzeli svoj dio, a ostatak bi isao u kuhinju u kojoj su spremali nasi ljudi. Dugo je tu kuhinju vodio neki Atko iz Sanskog Mosta, koji je bio gori od cetnika. Ako bi ostalo nesto hrane, on bi je prodavao i naplacivao ili u zlatu ili u satovima, koje smo uspjeli sakriti od cetnika. Kazu da je taj Atko iznio iz logora ovecu hrpu zlatnih lancica, privjesaka i satova. Cuo sam kad je Atko izisao iz logora da su ga negdje docekali logorasi, pretukli i bar djelimicno naplatili ponizenja koja im je priredio. Stanje u kuhinji se bitno promijenilo kad smo se pobunili i trazili da kuhinju vodi Mursel. Logorasi sa podrucja Prijedora su bili najbrojniji pa smo imali rezona za takav zahtjev. Mursel je i u ovom slucaju pokazao velicinu svog karaktera i ako bi ostalo nesto hrane dijelio je to onome kome je bilo najpotrebnije, ko je bio najiscrpljeniji i nastojao da rasporedi najpravednije sto je moguce
Cigarete su dijeljene svakih cetrnaest dana.Vec kod prve podjele izbila je velika guzva i dijeljenje je prekinuto. Niti prisustvo strazara i njihove nimalo njezne metode nisu mogli smiriti pobjesnjele ljubitelje duhanskog dima. Kutije su se doslovno otimale. Prilikom slijedecih dijeljenja smo svi morali leci potrbuske, staviti jednu ruku na ledja i onda bi nam u ruke stavili nas FILTER 160. Zapakiran u zuto zlatnu kutiju taj filter je u onoj nasoj svakodnevnici bujadi i sivih deka djelovao kao najbolji bajramluk. Dijeljeno je i pusacima i nepusacima jer nije postojao nacin da se to odvoji.
Pusaci bi vrlo brzo izdumagijali svoje i onda trazili od nepusaca. Nakon prvog dijeljenja nepusaci su uglavnom podijelili najblizim svoju kutiju, a onda se neko sjetio da se na tome moze i zaraditi. I pocela je trgovina. Strastveni pusaci hodali bi po stalama i nudili dio odjece za par cigareta. Mogli ste tako uzeti dzemper ili jaknu za desetak cigareta, a desetak dana nakon dijeljenja, kad se zalihe isprazne, i za pola manje. Cvjetala je tako trgovina i kad se sve razmijenilo ostala je hrana. A hrane nije bilo ni onako dovoljno. Bilo je doduse puno vise nego u Omarskoj, jelo se dva puta dnevno i dobijalo cetvrt kruha na dan. Ta cetvrt se cuvala po pola za svaki obrok. Pusaci bi cesto pojeli ostatak hrane, a kruh donosili u stale i tu mijenjali za cigarete.
Zakon ponude i potraznje funkcionirao je besprijekorno. Dan dva nakon podjele cigareta za cetvrt kruha dobijalo se i po desetak cigareta da bi nakon desetak dana strastveni pusaci davali cetvrt za dvije cigarete, a ponekad i za jednu.
Sjecam se jednog drasticnog slucaja. Bila su u logoru dva rodjena brata od kojih je jedan bio pusac a drugi nepusac. I ovaj nepusac mijenjao je svoje cigarete sa bratom za kruh. Normalan um ce to vrlo tesko shvatiti i svariti. Kakav je to karakter koji moze ucjenjivati i rodjenog brata i dovoditi u pitanje njegov zivot. Na zalost to se nije desilo jednom nego je postala praksa.
Ja sam svoje cigarete dijelio vrlo racionalno. Najcesce bih cekao dok zalihe ne otanje i onda dijelio jednu po jednu. Uglavnom bi ih davao svom skolskom drugu Hutku Murticu, a poneku i Refki Jakupovicu. Sa rahmetli Hutkom sam se druzio jos iz osnovne skole. Poslije se on zaposlio u preduzecu u kome sam i ja radio. Bio nenametljiv i nikad nije nista zatrazio. Iako smo se znali dugo i druzili nikad mi nije usao u kancelariju. Takav je bio i u logoru.Uglavnom je sjedio na svom mjestu i vjerovatno je vec tada imao problema sa zdravljem, ali se nije zalio. Medjutim, kad bih mu pruzio cigaretu, a uvijek sam govorio da mi je to posljednja, u njegovim ocima vidio sam neopisivu radost i ja sam osjecao zadovoljsvo zbog njegove srece. Bila je to radost djeteta kad mu pruzite igracku koju najvise voli. Bilo mi je drago da u toj poplavi tuge i depresije mogu na trenutak nekome priustiti malo radosti.
Kad smo putem poruka preko Crvenog kriza uspostavili veze sa familijama poceli su nam dolaziti i paketi. Prethodno bi cetnici pregledali paket, uzeli iz njega ono sto im se svidja, a ostatak dostavili primaocu. Kapetanovici su imali tetku u Banjaluci koja im je vrlo cesto slala pakete. Njima su obicno ostajale jabuke koje bi oni bratski podijelili. Senad i Enes odnijeli bi svoje dijelove u svoje stale. Svoj dio Netko bi uvijek podijelio bas kao kurban. Uzeo bi sebi jednu a ostatak svakom po jednu pa dokle stigne. Nekad bi i tu jedinu dao nekom mladjem logorasu pa kad bih ga ja upitao sto on ne pojede rekao bi: Vidis, Redjane, koliki sam ja, imam jos zaliha, a onom djetetu je jabuka potrebnija.
Vecina to nije radila tako. Sjecam se jedan moj komsija dobio paket i prolazeci pored mene pokaza: Pazi, komso, ima po duluma maslenice (cetnici nisu znali sta je to maslenica pa je nisu uzeli). Ne tvrdim da je imao namjeru provocirati, ali je tako djelovalo. Mogao je proci, pojesti to sam sve bi bilo u redu. Ali reci da necega ima pola duluma i sve to zadrzati za sebe u takvoj situaciji dovoljno govori o njegovom karakteru.
Nekoliko puta stizali su paketi i za Paunovic Ibrahima. Iako smo znali da Ibre nema medju nama jedna te ista osoba, neki Futko, se svaki put javljao i u Ibrino ime preuzimao paket. Obrazlozenje mu je bilo Ibre ionako nema pa je bolje da neko uzma paket nego da se vrati cetnicima. Bilo bi to vjerovatno u redu da je sadrzaj paketa podijelio sa ostalima, odnosno sa onima kojima je hrana najpotrebnija. Ovako on ga je zadrzao za sebe pa jos prodavao. Isti slucaj je bio i sa paketima Mehe Sarajlica i Mehe Kapetanovica, te Muhameda Cehajica. Svi ovi ljudi izvedeni su jos u Omarskoj, a familije, ne znajuci njihovu sudbinu, su slale pakete…
Add comment