Kozarac.ba

GASTARBAJTERI


Ferid piše:

Upoznavajuci se samnom primjetio sam da je veoma miran i povucen covjek. Njega sam odskora vidjao tu na gradilistu u Njemackoj ali eto tad prvi put dobi priliku da se upoznamo. Zvao se je Fadil i bio je iz Mravica selo kod Prnjavora.

Prve rijeci, kako to biva, bile su zemljace odakle si , a ostali tok razgovora odvijao se je znas li tog i tog. Tih davnih 80ih godina vecinom smo bili sami u inozemstvu, a ostatak porodice u Bosni. Fadil je prvi put dosao i vec je tu bio mjesec dana. Imao je oko ceterdeset i pet godina.

Pravi povod naseg upoznavanja je bio stan, jer Fadil sebi jos nije bio nasao adekvatno stanovanje. Do tad je bio u hajmu (HAJAM je prenociste za beskucnike i noc samo sto prespavas kostala je 2 marke ali torba je bila uvjek pod glavom). Takodje hajam se otvarao u osam navece i u sest svi su morali biti vani, pa je cuo da kod mene ima prazan smjestaj. Odmah sam primjetio da je to jedan fin i posten covjek tako da sam ga isti dan doveo u moju sobu (apartman). Soba je bila tri sa cetiri u njoj su bila dva kreveta , ormar frizider i na njemu neki televizorcic. Na sred sobe bio je sto i dvije stolice sto je znacilo da za goste nema mjesta. Gazda je rado primio mog novog sustanara jer je odmah povecao kiriju ali je meni bila stim smanjena. Tu su bile jos cetiri takve sobe i imali smo jedan wc i jedno kupatilo, tako ako zadnji dodjes s posla neces se ni okupati jer nije vise bilo tople vode.

U takvim sobama (apartmanima) ne zna covjek kad je bilo gore zimi ili ljeti , zimi grijanje nikakvo a ljeti vrucina jer ne bi mogao nista otvoriti, pa bi tek zaspao oko jedan poslije ponoci. Ja i moj novi zemljak se nismo ni trudili da se tu kupamo vec smo to obavljali na gradilistu pa smo tamo ponekad ostajali i po sat dva duze da se osusimo a i onako smo imali vremena na pretek.

Fadil mi je poceo pricati o svojoj familiji i o svom selu. Toliko je patio za zenom i sinom a takodje za selom da mi ga je ponekad bilo i zao. Covjek je bio dosao da zaradi koju marku a u toj zaradi je nestajao zbog odvojenosti. Svoje selo i mjestane je volio da sam skoro znao sve ljude i kuce u selu iako tamo nikad nisam bio. Imao je nesto zemlje i htio je sebi da kupi traktor i jos par masina pa da se vrati u svoje selo i svojoj familiji. Stedio je svaku marku da bi se sto prije vratio svojoj kuci . Njegovo je bilo ono sto se kaze pidjama-radno odijelo, a ja kao mlad, nisam se bog zna sta brinuo.

U toj sobi smo proveli dvije godine i priblizavali su se bozicni praznici. Svi koji smo bili samci tad smo se spremali da idemo nasim najmilijim pa tako smo ja i Fadil. Islo se  po trgovinama i kupovali se pokloni, trazilo se je lijepo, dobro i jeftino, samo sto to troje nisi mogao zajedno naci. Fadil je toga nakupovao, cini mi se, da po sela obraduje sa poklonima, nisu to bile neke stvari ali poklon je poklon.

Toliko se je radovao tom putu iako ceterdesetopetogodisnjak brojao je i sate. Krenuli smo zajedno autobusom do B.luke i dogovorili se da se tu nadjemo poslije praznika da bi ponovo zajedno putovali. Svi praznici za nas gastarbajtere u nasim mjestima su bili pravi dozivljaji tako da kad se vratis u onu radnu svakodnevnicu treba ti jos mjesec dana da se oporavis sto od zalosti a pomalo i provoda.

U zakazano vrijeme sam se pojavio na stanici ali sam taj put sam i otputovao, jer moj kolega se nije pojavio. Bilo mi je toliko neobicno jer smo dvije zime i dva ljeta proveli u sobicku tri sa cetiri. Moj kolega se je razbolio a razbolio se je za svojom familijom za svojom Bosnom za svojim selom i seljanima. Ispocetka sam dobijao vijesti o njegovom stanju i nadao se da ce se vratiti ali poslije sam se i ja preselio u drugi grad, tako da vise i nisam imao kontakta ni sa njegvom firmom ni sa negovim mjestanima koji su tu isto radili.

Tek pet godina poslije saznao sam da je jedan veliki covjek (za mene) preselio na ahiret. Otisao je covjek koji je u to vrijeme iskreno volio Bosnu i sve sto je bosansko a umro je zato sto je morao ici u inozemstvo da radi za buducnost svoje familije. Tako dolazi i devedeset i druga ja dolazim iz inostransva i zavrsavam u Zagrebu jer dalje se nemoze. Svaki dan ista marsuta djamija autobuska da se vidi koje dosao iz nase Bosne. I onda jednog dana ugledam momcica u sarenom odijelu pred djamijom poznat mi ali se nemogu sjetiti odkud ga znam. Tako dva dana gledam tog momcica i skupim hrabrost da ga pitam ko je i ciji je. Na moje pitanje odakle je i kad je rekao da je iz Mravica odmah sam znao da je sin moga alarahmetelje kolege a i on je mene upitao ko sam i odakle sam i kad je cuo da sam iz Kozarca znao mi je i ime i prezime jer mu je njegov babo kako rece pricao da je imao jednog prijatelja bas po babinom opisu da cu biti ja. U tom momentu mi je bilo drago sto sam upoznao sina mog kolege a i bilo mi je zao sto i on nije tu ali eto zivot ide dalje i ljudi se ne zaboravljaju. Sa sinom od mog kolege se povremeno cujem on je aktivni oficir u Armiji BiH. Za sve novogodisnje praznike od tad se sjetim svoga kolege Fadila i ponovo me sjecanja vrate u sobicu tri sa cetiri .

Ferid-leka

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.