svabo
.jpg)
Å ta reči, još jedne subotnje veče se završilo, več odavno sam sam u ovoj zgradi, neposredno pored naše fontane, koja je sad puna muljave vode, i smeča, al’ eto načeli smo i to, nekolicina ljudi stavila je sebi na teret da napravi nešto što treba svakoga zadovoljiti, zaista težak posao, a kritičara je puno…
Otom potom, sutra će se također desiti Inicijativni sastanak, na kojem bi se trebalo pokrenuti nešto što je več unazad pet godina bilo potrebno, a to je jedno udruženje građana koje će tu okupiti svoje stanovnike i svrstati nas sviju u jedan saf, koji bi se brinuo za ovu “kasabu” koja se prekonoći zna pretvoriti u Grad koji nikada ne spava…
.jpg)
.jpg)
I to će pasti na teret nekolicine građana koji žele ispuniti nemoguću misiju pokretanja jednog normalnog života, i napretka našega mjesta. Ostaviće se praznih mjesta, kako bi se u ovo uključili i naši ljudi u dijaspori. Ohrabreni smo činjenicom da se i u Čikagu pokreče slična inicijativa a i sam gospodin Zenkić Ilijaz je na otvorenju Mutničke đamije, izjavio kako će organizovati Kongres Kozarčana, kada bi se to tijelo povezalo sa maticom, i kada bi se za ovim primjerom poveli recimo u Bernu, Mičigenu i šta ja znam gdje ne, napravili bi jedno tijelo koje bi bilo jako i ekonomski i stručno…
Pa eto sutra je nedelja, pa vidjećemo, a eto i vas, pa da vidimo…
Ipak, pravi razlog zašto sam krenuo pisati ovaj “Jutarnji” nisu ovi aktuelni tračevi, jer onda bih morao spomenuti i školsku salu i sve ostalo što se “glođe” na forumu, podstaknut Redžićevim tekstom o KK Bratstvo, želio bih vam ispričati svoju priču, koja bi se jednoga dana spojila sa ovom od Redžića, onoga dana kada popunimo istorijsku rupu od tih nekih 70-tih, kada sam se rodio, pa sve do 2000, kada sam se ponovo rodio…
Tada sam zatekao igralište u jadnom stanju, a suočio sam se sa sjećanjima, dok sam tu na tom igralištu, mjerio vrijeme ili kasnije, vodio zapisnik na turniru, moja sjećanja sežu kao kroz maglu na neke likove koje je Redžić spomenuo, mada neke sada dobro poznajem, ali sam se jasno sjećam ekipa kao što su bile Index, Kefa, Jakupovići, Taxi, Kole voće, 13, Å trumpfovi itd.itd.
Tada smo se i upoznali sa ovom tehnikom, koju nam je Bog dao, sa nevjerovatnim mogučnostima, da smo svi na okupu a da svako u svojoj sobi sjedi… Počeli smo se glođati oko igrališta, takvi smo mi ponekad, fali nam ta incijalna kapisla, sinoć sam izvukao skoro sve tekstove koje smo kucali na ovu temu, istina sad je to već duži tekst, ali može se pratiti na koji je način krenula akcija obnove školskog igrališta…
Jednoga dana kada neke buduće generacije budu surfale po ovome internetu, ako se ne izmisli nešto drugo, da imaju hronologiju nekih događaja…
Nekada smo bili oštri u diskusijama, ali smo se na kraju svi ujedinili i mogu slobodno reči da smo premašili očekivanja…
Krenuli smo od banalnih stvari, ali svaki korak bio je ogroman i vodio je ka ostvarenju tog našega sna, da odigramo turnir, na dobroj podlozi, pod reflektorima…
Sam asvalt izgledao nam je nedostižan, jer je bio i največa investicija, koja je na kraju plačena 13 800 KM, a o reflektorima smo mogli samo sanjati…
Igrali smo basket na rupavom terenu, pod klimavim košem, i hatljavo ispletenom mrežom od obične špage, a u trenutcima predaha razgovarali smo o toj ideji da se igralište barem asvaltira….
Ogroman značaj bila je brza akcija naših ljudi u GRAND RAPIDS Michiganu, i njihova početna donacija koja nas je ohrabrila i dala podstreka za dalje…
Sanel Fazlić nam je donijeo ta sredstva i moramo mu priznati za nesebično zalaganje u ovoj akciji…
Lista raje koja se uključila u ovu akciju, svojim prilozima svaki dan je sve više rasla, bilo je donacija od 2 KM pa do 1000 KM, ali svaki fening nam je bio itekako važan…
Počeli smo planirati turnir, i imali smo želju da ga odigramo na novome terenu ali nismo uspijeli ostvariti i taj cilj. Međutim, možda je i sudbina, da se prvi poslijeratni turnir u basketu Kozarac 2004 odigra baš na starom rupavom terenu, ima to simbolike, jer već idući turnir koji je dobio naziv po rahmetli Amiru, koji se i sam zalagao za ovo igralište, odigrao se na novom terenu, pod reflektorima…
Krenuli smo ozbiljnije u ovu akciju, Satko je registrovao Optimiste 2004 u Holandiji i sa jednom takvom organizacijom mogli smo nastupati i kod raznih ustanova sa projektom obnove školskog igrališta osnovne škole u Kozarcu.
Takva jedna bila je i Holandska ambasada kojoj je Satko nosio urađen projekat na engleskom jeziku, zajedno sa holandskom novinarkom koja je davala na publicitetu svega, i taj projekat je urodio plodom, dobili smo 5500€ …
Ta sredstva ne da su nam dale nadu da ćemo srediti igralište, nego nam je dalo apetita pa smo počeli misliti i o ogradi i o svlačionicama, pa i na kraju kada bi se ono baš prepustili mašti, i o novoj sali, što bi sve skupa dalo preduslove da se ponovo pokrene KK Kozarac, i kako bi novi puleni iznikli sa ovoga igrališta, pored kojeg se sad ponovo izdiže munara Kalatske đamije, baš kao nekada…
Pokušavali smo maksimalno da nešto radimo na igralištu, bilo je malih nesporazuma zbog vašera koji je trebao da se postavi na igralištu, u vrijeme kada smo planirali odigrati turnir…
I to se ipak sve sredilo na opšte zadovoljstvo, i od tada i kreče jedna bolja suradnja između Optimista i škole, koja nas je konačno počela ozbiljno svatati u našim nastojanjima da to igralište sredimo…
Jednom blic akcijom Sulje, Hamze, Ade, Ake i ostalih, koja je više ličila na harač raji, ono daj kolko daš, al’ se pokaži sad pred punom kafanom, iskupilo se oko 1 500 KM od kojih smo odmah krenuli sa izradom novih konstrukcija za koševe…
Treba istaći da nam je D.O.O. Pobrica tu puno pomoglo u izradi konstrukcija, Adnan je “od sebe” napravio ove konstrukcije, po NBA slikama što smo imali, i više nego da ih je odlično napravio…
Ljeto se približavalo, a s njim sezona odmora, a i vrijeme za turnir koji smo planirali igrati krajem jula i početkom augusta kada je najjača špica sezone, i mislim i sad da je to najbolji period…
Lovu smo imali u zraku, jer smo morali čekati da birokratija odradi svoje, a iako smo dobili 100% obećanja za donaciju Holandske vlade, nismo bili sigurni naručiti asvalt na “ler” od Prijedor puteva koji su nam dali najbolju ponudu…
Bilo je priča o flexi tablama pa smo za svaki slučaj nabavili zglobne obručeve…
Donijeo ih je rahmetli Ismar Bahonjić koje su njih nekolicina u Njemačkoj iskupili i kupili…
Nove konstrukcije, nove table od blažujke, zglobni obručevi, nove orginal mrežice…
Igralište je dobilo skroz drugačiji izgled, i rupe na asvaltu su se manje primječivale…
Napokon smo svi bili ZA ovaj projekat…
.JPG)
Radili “smo” na čiščenju terena, farbanju tribina, kako bi se koliko toliko igralište pripremilo za predstojeći turnir…
Turnir koji smo svi željno priželjkivali, iako ga na žalost nismo svi odigrali…
Turnir, koji je nama koji smo imali slična sjećanja sa ovoga terena, značio nešto više od same igre…
Moto je bio ono titovski, nije važno pobjediti, važno je učestvovati…
Mada su neki brzo zaboravili na Tita, kada su vidjeli medalje koje su se planirale podjeliti kao i pobjednički pehar koji nam je donirao naš Refik hodžić…
I konačno, dočekali smo taj dan, prvi poslijeratni turnir u basketu 2004 odigrao se nakon više od deset godina, ponovo na školskom igralištu, na onom istom asvaltu na kojem smo stajali kada je prvi tenk stao na raskrsnicu kod pilane…
Turnir je bio za mene a i za dosta raje, događaj ljeta, događaj koji je na jednome mjestu okupio raju koja se vrlo dobro poznavala i skoro istu ljubav gajila prema turniru i prema samom Kozarcu…
Odnijeti ovu medalju preko bare bio je sigurno veliki uspijeh za nekoga, a bilo je takvih…
Teško mi je sad reči koji mi je draži ovaj ovogodišnji turnir, na kojem sam igrao i osvojio bronzu ili taj prvi, koji sam posmatra i gledao sreću na licima dragih ljudi, jarana, prijatelja, poznanika…
Sigurno je ovo bio nezaboravan događaj za mnoge od nas koji smo bili ta dva dana na školskom igralištu…
Konačno je i jedna akcija dala rezultate, a ova naša akcija onove igrališta sa turnirom je već uspijela napraviti ogroman uspijeh a sam turnir dao je još više poticaja da se i konačno asvaltira igralište…
Krenuli smo svim silama da iskupimo sredstva za asvalt, i nije nam se dalo toliko čekati na Ambasadu, ona nam je uvijek bila jedan kec u rukavu ili bolje rečeno, ako bude-još bolje, ako ne-šta možemo…
Nije nam bilo mrsko nosati tacne po bazenu kao i lično przvati Halida da javno podrži ovu akciju, uspjeli smo tu skupiti jedno 1 500 KM , ne znam tačno, znam da je to bila velika suma za jednu noć, ali isto tako kada smo računali da je na bazenu bilo tu noć preko 2000 ljudi, onda je cifra izgledala ipak poražavajuća…
Trebalo je suzdržati gorčinu i ljutnju brojeći novčiće od po pola marke ili desetak cenata, koliko su nam pojedini bacali na tacnu…
Ne bitno, ipak smo uspijeli, i ubrzo sam mogao ponosno pozirati na valjku Prijedor puteva, za sliku koju ću staviti u “Jutarnji” i javiti raji da smo konačno došli do cilja, došli smo do asvalta…
Čudno kako nekada male stvari kao što je asvaltiranje nekih 1000 kvadrata asvalta, što bi u nekim zemljama bilo smiješno, izgledaju ogromne i čine se kao pravi uspijeh…
A za mene uspijeh je bio taj što su stotine Kozarčana širom svijeta uložile dio sebe u ovo igralište, što daje ipak jednu garanciju da će se ovdje ponovo igrati kvalitetna košarka…
Imao sam još dosta toga za reči, pripremio sam još slika iz arhive, ali o tom neki drugi put, ovo onda ne bi bio “Jutarnji” već štivo, a već sam i previše zagrdio što se tiće vremena…
Bila mi je ova priča u glavi, i želio sam kao i Redžić da je podjelim s vama, a vi me ispravite ili dopunite, pa da imamo zabilježeno, da se nekada podsjetimo na istoriju, koju sada gradimo…
Stali smo na školskoj sali, još uvijek sanjamo o KK Bratstvu, kada ću ponovo imati priliku pisati o novim podvizima ne znam, al eto meni je bilo drago podsjetiti se nekih ljudi i nekih događaja…
Selam Kozarac…
Add comment