SLAVKO

Redžić piše:

Slavka sam upoznao dok sam radio u Autotransportu. Tek je zavrsio Studije zastite na radu i ponudio se da nam uradi Protivpozarni i plan zastite od nepogoda. Po tadasnjim propisima svaka radna organizacija morala je imati taj plan. Obicno su te planove radili zavodi i institute u kojima je bilo vise inzenjera razlicitih profila i mene je fascinirala smionost i odlucnost mladog, tek promoviranog i neiskusnog inzenjera da se upusti u taj posao.

Njegov otac Tomo bio je jedan od boljih majstora u servisu i uglavnom je radio slozenije bravarske stvari.

Slavko mi se svidio na prvi pogled. Iz njega je izbijala neka vedrina i pronicljivost, upotpunjena sa, za nase prilike, neuobicajenom ljubaznoscu. Dogovorili smo se vrlo lahko jer je imao argumente za sve i svi su mu zahtjevi bili  prihvatljivi.

Uradio je on taj plan u svemu prema dogovoru i na vrijeme i tako pokazao zrelost vec na pocetku svog radnog vijeka. Mislim da je jedno vrijeme radio u GIK Mrakovica, vodeci njihovu Sluzbe Zastite i Sigurnosti na radu, a poslije se otisnuo u privatni biznis.

Nabavio je nekoliko gradjevinskih strojeva i pogadjao poslove. Poslovno je malo bio prisutan u Prijedoru i iako smo u to vrijeme angazirali puno kooperanata, a nasi odnosi bili vrlo korektni,  on nikad nije pokazivao interes da radi za nas.

Puno je drzao do imidza u svakom pogledu. Bio je uvijek obucen po najnovijoj modi, njegovan i dotjeran kao maneken. Vozio je uvijek skupa kola. I pored takvog nacina i stila zivota ostao je jednostavan i skroman, vrlo druzeljubiv i prijatan. Bio je prava carsijska raja, a jedan od najboljih prijatelja bio mu je Adnan Ekinovic.

Na Adnanovoj svadbi, jednoj od najljepsih i najveselijih kojoj sam ikad prisustvovao, Slavko je bio vjencani kum, a bilo je to prilika da popricamo nakon duzeg vremena.

U medjuvremenu  Slavko je podnio zahtjev za otvoranje   vjestackog ribnjaka na vlastitoj parceli.  Tim zahtjevom  on je ustvari preveslao tadasnju opcinsku birokraciju. Prvo je trazio da mu dozvole da iskopa nesto sljunka i pijeska sa svoje parcele za izgradnju porodicne kuce, a kad je odbijen podnio je zahtjev za otvaranje ribnjaka na toj istoj parceli. Zahtjev mu je odobren i on je prema projektu trebao iskopati ogromnu povrsinu za izgradnju vjestackog ribnjaka. Sav iskopani materijal bio je vrlo kvalitetan gradjevinski materijal, sljunak i pijesak, kojeg je, nakon sto je podmirio svoje potrebe, prodao i  tako  preveslao birokraciju, a ujedno zaradio znacajna sredstva.

Ribnjak je ustvari bio samo paravan da dodje do potrebnog materijala  i to mu birokracija( citaj: cetnici) nikad nisu oprostili.

Kad su pocetkom devedesetih pocele podjele i rastakanje sistema, kad je malo ko bio racionalan, a  jedino cetnici slijedili svoju dugorocnu destruktivnu politiku, Slavko je stao na stranu Bosne.

Prozreo je on cetnike vrlo rano i pokusavao im se suprostaviti svim svojim potencijalima. Ulazio je u polemike s njima kad god je imao priliku, razotkrivao im namjere.

Sa nekolicinom najvatrenijih istomisljenika odlucio je da pokusa pruziti otpor toj  razgoropadjenoj fasistickoj, cetnickoj nemani.  Formirali su tzv. Kurevsku cetu koja je djelovala sa   ovog lokaliteta. Bila je to mala grupa hrabrih entuzijasta koji su vjerovatno bili svjesni svoje podredjenosti u odnosu na cetnicku armadu, ali imali su srca i snage da bar pokusaju pruziti otpor tom zlu.

O ovome periodu i ulozi Slavka u otporu fasizmu ne znam puno i bilo bi jako korisno kad bi se rasvijetlila njegova kompletna aktivnost, kao i aktivnost cjelokune grupe ovih hrabrih rodoljuba.

Ono sto znam je da su cetnici jedne noci izvrsili napad na kucu njihove porodice i da su pobili sve  ukucane. Tom prilikom ubili su mu roditelje, suprugu, brata Nikolu i njegovu familiju ( suprugu i dvoje djece). Slavkova djeca nisu bila u kucu u to vrijeme i cuo sam da su prezivjela rat.

Nakon stravicnog masakra cetnici su zapalili kucu zeleci tako zatrti sve znake postojanja jedne cestite i vrijedne familije.

Slavko je kasnije uhvacen i odveden u logor Omarska.  Jednog dana  cetnici su ga izveli  zeleci da jos vise impresionairaju logorase. Ja u to vrijeme nisam jos bio u logoru, ali od nekoliko osoba koje su poznavale Slavka cuo sam da je Slavko bio u takvom stanju da ga je bilo gotovo nemoguce prepoznati. Iznakazen, pretucen, iskrvavljen  nije bio u stanju ni stajati vec su ga pridrzavali. Nakon dovodjenja u logor razgovarao sam sa nekoliko logorasa koji su dobro poznavali Slavka, no niko od njih nije bio apsolutno siguran da je to bio bas on.

Slavko je jedan od najvecih rodoljuba i boraca za pravednu stvar sa podrucja Prijedora, boraca za Bosnu i Hercegovinu koji je sve sto je imao stavio u taj zalog .

Zbog toga je i nasa obaveza da cuvamo i njegujemo uspomene na ovog izuzetno hrabrog  covjeka i da pokusamo valorizirati njegova djela.

Mislim da bi njegovo ime trebalo stajati u onom najuzem krugu ljudi kojima bi jednoga dana, nadam se normalni Prijedor, trebao odati priznanje za borbu protiv fasisticko-cetnickog zla, odredivsi nacin  na koji ce biti trajno obiljezeno njihovo ime za generacije koje dolaze.