Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Nužno je da vjernik koji slijedi put ka Allahu: potrudi se da skrije svoju pokornosti i prikrije svoja dobra djela od očiju stvorenja i ušiju njihovih, koliko bude u stanju. Treba mu biti dovoljno saznanje da Allah Uzvišeni sve čuje i vidi, te da mu stvorenja ne mogu nanijeti štetu niti pribaviti korist. Allahovo zadovoljstvo i Njegova nagrada su iznad nagrade i hvale stvorenja.

Ovo se odnosi na dobrovoljna djela ”“ nafile. Å to se obaveznih djela ”“ fardova tiče, oni se moraju javno ispoljavati, kao vid uzdizanja islamskih dužnosti i snage kojom se muslimani toga pridržavaju. Isto tako, time se sprječavaju optužbe i zlonamjerna sumnjičenja da onaj ko ne ispoljava farzove, u stvari zanemaruje ono čime ga je Allah obavezao. Vjernik će ispoljavanjem farzova biti primjer za kojim će se drugi povesti. Jer, dobro postiče dobro, a ispravnost pomaže ispravnost.

Dakle, osnova u obaveznim djelima je ispoljavanje, dok je kod dobrovoljnih djela obaveza skrivanje. Uprkos ovom, Allah nekada ljudima otkriva nafile svog roba, kao i neobavezna dobra djela, i u tom je dobro, ali rob ne smije imati namjeru da se time hvalisa pred ljudima. Ovo će čovjeka nekada razveseliti, a porast će njegova sreća rastom svakog dobra koje sebi priskrbi.

– Radost ova je pohvalna, ukoliko je u vidu zahvalnosti Allahu koji ga je uputio pokornosti, jer je očita ljepota Njegove blagosti da sakrije čovjekova ružna djela a ljudima prikaže samo dobra, kako kaže Uzvišeni:

“Reci: ”˜Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.” (Junus 58)

Od zikrova dobrih Allahovih robova su riječi: “Slavljen neka je Onaj što otkriva lijepo i prekriva ružno.”

– Vjernik će ovom radošću biti optimista da će Allah to sa njim učiniti na Ahiretu, kao što je učinio na Dunjaluku, tj. da će i na Ahiretu sakriti njegova ružna a otkriti samo dobra djela, kako u izreci stoji: “Allah neće sakriti svome robu nešto na Dunjaluku, a da mu neće to sakriti i na Ahiretu.” U istom značenju pjesnik je rekao:

“Allah je već dao dobro u onom što je prošlo,
Tako će učiniti u onom onom što bude došlo.”

Tako će prva radost biti zbog trenutnog stanja, a druga će biti radost zbog moguće podudarnosti stanja u budućnosti.

– Radost zbog otkrivene pokornosti može biti i zbog toga što će ona biti posticaj drugima, koji će se za njim povesti. Time će se broj dobrih i Allahu pokornih robova povećati, a i dobra djela će biti brojnija, te će onaj čije je dobro djelo otkriveno ljudima imati mnogostruku nagradu.

– Nekada će se radost pojaviti kod vjernika i zato što će ga oni kojima je njegova pokornost otkrivena zavoljeti u Allahovo ime, biti njime zadovoljni i hvaliti ga po dobru ga pominjući. Tako će ući u najčvršću vezu, kako stoji u hadisu: “Najčvršća veza imana je: ljubav u ime Allaha, i mržnja u ime Allaha.”

A u hadisu kojeg prenose Buharija i Muslim: “Kod koga se nađe troje, osjetit će slast imana: – Da mu Allah i Njegov poslanik budu draži od svega; da voli čovjeka samo radi Allaha…” Čovjek će znati istinitost ove tvrdnje kada vidi da ga ljudi vole. Hvalit će ga zbog toga, zajedno sa ostalim dobrim Allahovim robovima.

-Ono zbog čega je pohvalno otkrivanje dobrih djela: Podsticanje drugih da ih čine, uspostavljajući time lijep običaj. U Muslimovom Sahihu stoji da je Džabir bin Abdullah prenio od Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: “Ko uvede lijep običaj, pripašće mu nagrada za to, i nagrada svih koji ga u tome budu slijedili do Sudnjeg dana, a njima od nagrade neće biti oduzeto ništa.” Vjerovjesnicima i poslanicima je bilo naređeno da javno čine dobra djela, jer ih je Allah učinio uzorom, kako je rekao:

“Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor, za onoga ko se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu…” (El-Ahzab 21)

Slično vjerovjesnicima, njihovi nasljednici ”“ halife učenjaci i pobožnjaci, kao i svi oni za kojima se mase povode. Hasan, r.a., je rekao: “Muslimani znaju da skriveno djelo više vrijedi, ali i u javnom činjenju je također korist.”

Zato je Allah Uzvišeni pohvalio i skrivena i javna djela: “Lijepo je kad javno dajete milostinju, ali je za vas bolje ako je dajete siromasima kad niko ne vidi…” (El-Bekareh 271)

Takođe je rekao: “Oni koji udjeljuju imanja svoja noću i danju, tajno i javno, dobiće nagradu od Gospodara svoga; i ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati.” (El-Bekareh 274).

Alija, r.a., je rekao: “Udijeli jedan dirhem noću, drugi krajem dana, jedan dirhem tajno, a drugi javno, postupajući po ajetu.” Ovakvim dijeljenjem, obožavaće Allaha u svim momentima, u svim stanjima, iako je davanje sadake tajno bolje, posebno ako se čovjek plaši za sebe licemjerstva i iskušenja hvale ljudi, a ujedno u tajnom davanju je znak poštivanja siromaha i čuvanje njegove casti, posebno ako siromah pripada kategoriji koju Kur`an opisuje rijecima:

“..Poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima…” (El-Bekareh 273).

U hadisu kojeg prenosi ebu Hurejre se kaže: “Sedmoricu će Allah staviti u svoj hlad, kada drugog hlada do Njegovog neće biti…” među sedmoricom je pomenut i “čovjek koji udijeli sadaku pa je sakrije, kako lijeva ruka ne bi znala šta je udijelila desna.” Ovo je najveći stepen.

No, ako javno udijeli sadaku ili učini dobro djelo, rukovođen motivima koje smo pomenuli, u tome nema smetnje. Obavezno je da čovjek istraži unutarnjost svoje duše, da bude obazriv prema njenim prevarama, jer duša je sklona zlu, zna prevariti. Koliko je u stanju, mora se paziti i licemjerstva, a ono može biti vrhunski skriveno, i provući se u dušu i djela čovjeka a da on ne osjeti, pa mu tako upropastiti djelo, a da čovjek ne znajući misli da čini dobro. U svemu ovom se mora osloniti na Uzvišenog Allaha, priznajući da on sam (čovjek) nema moći ni snage, pa će se osloniti na Allahovu moć i snagu.

Jedna zabilježena dova veli: “Allahu moj, Tebi se utječemo da ti ne pripisujemo ono čega smo svjesni, a oprost od Tebe molimo za ono čega nismo svjesni.”

Skrivanje grijeha

I ako je šerijat dao olakšicu kroz dozvolu da je obznanjuju dobročinstva, posebno obavezni ibadeti a i nafile uz pomenute uslove, radi ostvarivanja ciljeva koje smo naveli, on istovremeno nije dozvolio ispoljavanje grijeha i njihovo javno činjenje. Å ta više, naredio je da ”“ ukoliko se dese, budu sakriveni. Također, tuđi grijesi se, koliko je to moguće trebaju skrivati, da se ljudi ne bi prepirali, niti da bi nas grješnici hvalili, već da bi ih prikazali u željenoj slici, čak i ako to nije njihovo stvarno stanje.
Å ta više, pohvaljeno je skrivati grijehe, a pokuđeno otkrivanje ljudskih mahana, zbog brojnih razloga, od kojih su sljedeći:

Prvo – Jer je nama samima naređeno, u slučaju da učinimo grijeh da zatražimo da ga Allah sakrije, kako se ne bi kompromitovali, kako u hadisu stoji: “Čuvajte se ovih nečisti koje vam je Allah zabranio, a ako neko od vas u njih zapadne, neka zatraži da ga Allah zakloni.” Zbog ovog, pokuđeno je otkrivati tuđe mahane, kao što je pokuđeno otkrivati svoje grijehe, a u vjerodostojnom hadisu stoji: “Neće biti vjernik niko od vas dok ne bude želio svom bratu ono što želi sebi.” ”“ tj. da mu bude mrsko za svog brata ono što je mrsko njemu samom.

Drugo – Čuvanje od bestidnosti sakrivajući je, iz straha da se nepokornost ne omili duši i da se ona nepokornošću ne osili. Jer duša, kada zavoli ispoljavanje grijeha, poveća predanost grijesima i slijeđenju poriva, i ne namjerava da se od njih ustegne (jer ljudi znaju šta čini). Ovaj strah od otkrivanja grijeha na dunjaluku je vjerna replika straha da se grijesi na ahiretu ne otkriju, a to otkrivanje je žešće i strašnije. Zato su dobri vjernici govorili: “Gospodaru moj, kako si nas sakrio na Dunjaluku, sakrij naša ružna djela na Ahiretu, i ne obrukaj nas pred svjedocima, na Dan kada Tebi djela budu izlagana.”

Treće – Da ga drugi ne bi slijedili, i da ne bi bio uzrok expanzije nepokornosti Allahu na Zemlji, da se ljudi ne ohrabre tuđim ružnim primjerom. Čovjeku je dovoljno zla što je sam upao u grijehe, pa treba za to moliti Allaha za oprost tewbom, da preko svoje nevolje ne ispoljava grijehe, kako bi se proširili. Čovjek kada se davi, ne želi da se iko davi. Zato je obavezno da grešnici skrivaju svoje grijehe, čak i od sebi najbližih ljudi, porodice, djece i posluge, kako se za njim u grijehu ne bi poveli.

Četvrto – Skrivajući grijehe može se nadati oprostu i spasu od Uzvišenog Allaha, jer nije ušao u skupinu onih koji javno čine zlo i ponose se haramima koje su počinili. U dva sahiha (Buharijinom i Muslimovom) je zabilježen hadis kojeg prenosi ebu Hurejre: “Čitavom mom ummetu će biti oprošteno, osim mudžahirima (onima koji ispoljavaju svoje skrivene grijehe). Doista je ludost da čovjek noću učini djelo, pa osvane a Allah mu to djelo sakrio (od ljudi), a zatim kaže: “O ti, juče sam učinio to i to!” Omrkne pod Allahovim zastorom, a zatim osvane i otkrije ono što mu je Allah sakrio.”

Peto – Neka vjernik bude od stidljivih, – onih koje stid i čistota karaktera sprječava da ispoljavaju svoje grijehe. U dva sahiha se od ibn Omera, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., prošao pored čovjeka od ensarija, koji savjetovaše svog brata da se ne stidi, pa mu (Poslanik, s.a.w.s.) reče: “Ostavi ga, doista je stid od imana.” Takođe u istim izvorima je zabilježeno od ebu Hurejre, r.a., : “Iman se sastoji od šezdeset i nekoliko djelova, a stid je ogranak imana.” Takođe od Imran bin Hasina: “Stid ne donosi nista osim dobro.”

Å esto – Da bi ušao u skupinu onih kojima čitav ummet po dobru svjedoči, a ljudi su Allahovi svjedoci na zemlji, kako je rečeno: “Jezici stvorenja su pera istine”, i kako je Poslanik, s.a.w.s., rekao ashabima kada je dženaza prošla pred njima, pa su mejta po dobru pohvalili, a on je rekao: “To mu je obavezno”. Druga dženaza je prošla, pa su je po zlu pomenuli, a Poslanik, s.a.w.s., opet rekao: “To mu je obavezno.” Pa je Omer bin Hattab, r.a., rekao: “Å ta znači to obavezno?” Ovaj kog ste pomenuli po dobru, obavezan mu je Džennet, a onaj kog ste po zlu pomenuli, obavezna mu je Vatra, vi ste Allahovi svjedoci na Zemlji.” Allahov Poslanik, s.a.w.s., je takođe rekao: “Nijedan musliman ne umre, pa posvjedoče njemu najbliže četiri kuće, da od njega ne znaju ništa osim dobra, a da Allah neće reći: “Primio sam ono što o njemu znate, i oprostio sam mu ono što o njemu ne znate.”

Sedmo – Vjernik ne smije uzrokovati kritike ljudi protiv sebe, tako da i oni upadnu u grijeh (ogovaranja). Ljudi bi, šta više, pretjerali u kritikama, pa mu ne pazeći na granice pripisujući mu i grijehe koje nije počinio, kako je već običaj kada su grijesi u pitanju. Naravno da mu neće biti drago da čuje te kritike, kao što mu neće biti drago da čuje kritike prema drugima, koji su se za njegovim grijesima poveli.

Osmo – Skrivaće svoje grijehe da ne bi trpio kada ga ljudi zbog grijeha kritikuju, jer je kritika bol srcu. Taj bol je prirođen čovjeku, kao što mu je prirođeno da tijelo osjeća bol udaraca. Vjerovatno će ovaj bol u srcu, posebno ako potraje, biti prepreka skrušenosti u ibadetima, kao posljedica uzrujanosti zbog bola u srcu. Opet, ne postoji zapreka da se musliman izoluje od svega što mu nanosi bol. (Spriječit će bol srcu ako sakrije svoje grijehe i time spriječi kritike koje ga bole)
Ono što je najprioritetnije je da kod njega kritike i hvale ljudi budu na istoj emotivnoj razini, zbog znanja da je sve u Allahovoj moći, da je On taj koji donosi korist i štetu, i da su svi ljudi pod Njegovom moći. Tirmizi bilježi od Bera` bin Aziba, r.a., da je čovjek ustao i rekao: “O Allahov Poslaniče, doista mi je hvala lijepa a kuđenje ogavno”, pa je Poslanik, s.a.w.s., rekao: “To je od Allaha Uzvišenog.”

Deveto – Treba se kloniti ispoljavanja grijeha zbog straha da radi njih ne bude proganjan i uznemiravan. Ovo je veći nivo od same kritike, jer se čovjek plaši onih koji bi, umjesto da ga kritikuju zbog gijeha, nanijeli mu zlo. A nema zapreke da se čovjek čuva zla koje mu može biti nanijeto, time što će paziti na uzroke koji do njega dovode.

(Dr. Jusuf el-Karadawi)