Bike

Denver lezi u samom podnozju Stjenovitih planina i prvi gradic na koji naidjete kad se iz Denvera zaputite ka planinama zove se Genesse Park.

To je ustvari vise naselje raskosnih vikendica ciji su vlasnici izgradili i nekoliko poslovnih zgrada te tako spojili ugodno sa korisnim.

Medjutim ono sto uvijek privuce moju paznju pri prolazu kroz Genesse Park je krdo bizona koji se najcesce lijeno odmaraju na pogolemom proplanku oivicenom prelijepim crnogoricnim drvecem.

Taj njihov prostor ogradjen je visokom pletenom zicom uz upozorenje da se ne priblizujete previse jer su bizoni nepredvidivi.
Tim putem ste osudjeni proci ako idete na bilo koje poznatije skijaliste zimi ili na planinarenje ili izlet ljeti. I koliko god sam puta prosao tim putem uvijek me pogled na te zivotinje vracao u djetinjstvo.

Bizoni ili bafala ( buffalo) bili su neprikosnoveni gospodari americkih prerija i njihov broj se mjerio milionima. Kretali su se u ogromnim krdima i nije bilo te zivotinjske sile koja bi se usudila napasti ih. Starosjedioci americkog tla znali su njihovu vrijednost i odstrijelili bi samo onoliko koliko im je trebalo za prehranu.

Dolaskom bijelog covjeka dosli su problemi i za ovu zivotinjsku vrstu tako da je njihov broj danas sveden na nekoliko hiljada koje su pod kontrolom , u rezervatima.
Sve sto je originalno na ovom kontinentu “zasticeno” je tako sto je strpano u rezervate i tu trune.

Nedavno se citav Denver uznemirio jer je jedan bizon uspio pobjeci iz rezervata i “prosetao” se njegovim zapadnim dijelom. Animirane su sigurnosne sluzbe i taj “drznik” je u interesu sigurnosti ubijen.

Tako je to u ovoj “najdemokratskijoj zemlji na svijetu”. Ili ces u suru ili t e nema. Pa taman bio i bizon.

E sad kakve veze imaju bizoni i moje djetinjstvo. Pa mene ove zivotinje neodoljivo podsjecaju na isto tako crne, jake zivotinje koje smo zvali bike i kojih je u doba mog djetinjstva bilo jos poprilicno na nasem podrucju.

Te zivotinje odigrale su znacajnu ulogu prilikom izgradnje zeljeznicke pruge Prijedor ”“ Banjaluka.

Znacaj Kozarca i u to vrijeme bio je poprilican pa je prvobitni plan bio da se pruga gradi tako da prolazi kroz Kozarac i na tom putu trebala je preci preko imanja Causevica, koji su bili vlasnici najveceg dijela zemljista u Kozarusi preko kojeg je trebala proci pruga .

Causevici su ulozili puno truda da isposluju da se pruga pomjeri juzno od njihovih posjeda, a glavni izgovor im je bio da se ne uznemiruju njihove bike. Stiglo se i do Beca i do Dvora i bikama je sacuvan mir. Posto je i moja rahmetli mama Causevicka ja se bas ne ponosim ovom akcijom svojih predaka jer sam uvjeren da bi razvoj Kozarca i okoline isao posve drugim smjerom da je pruga dotakla Kozarac.

Mislim da je zadnje stado bika egzistiralo u porodici Huke Susica, poznatog kozaruskog kovaca.. Huka je imao pogolemu parcelu uz kucu na kojoj nikad nista nije sadio i koja je sluzila uglavnom za napasanje i “rekreaciju” njegovih bika, koje nisu trpile zatvoren prostor.

Kad sam nedavno procitao tablu da su bizoni nepredvidivi asociralo me je na Hukinu Cviju koja je mogla po citav dan ljeskariti na svojoj parceli, a onda se iz cista mira zatrcati i napraviti kakvu stetu.

Hukin Teufik mi je bio jedan od boljih drugara u djetinjstvu i puno vremena smo provodili kod njegove kuce. Tamo je uvijek bilo nekakvih aktivnosti. Dolazili su ljudi i iz blizine i iz daleka da im Huka potkuje konje, imao je Huka i najkvalitetnije kajsije u cijeloj Kozarusi, ali mene je uvijek bilo pomalo strah kad bih trebao precicom do njihove kuce.

Bike su uglavnom drzane zbog kvaliteta mlijeka. Mlijeko im je puno gusce i masnije od kravljeg pa je to bio i razlog sto su ih ljudi drzali i pored cinjenice da im je bilo vrlo tesko predvidjeti ponasanje.

Adem Memic, koji je takodje drzao ovu vrstu stoke, koristio ih je za obradu zemljista, prvensteno za oranje, koristeci ogromnu snagu ovih zivotinja.

Imale su bike i privilegije u vrelim ljetnim danima kad bi ih doveli na kupanje. Tada smo mi morali bez pogovora napustiti vir i cekati dok se one ne osvjeze.

A Huka je bio prica za sebe. Jak i krupan, pun snage kakvi su svi kovaci morali biti Huka je bio olicenje blagosti.

Volio je pricati i saliti se narocito sa djecom. U to doba ocevi su predstavljali neupitne autoritete u familijama i njihove rijeci su se slusale bez pogovora. Huka je tu bio izuzetak. Njegov sagovornik bi bio uvijek u pravu i nikad nikom nije nametao svoje stavove. Svojoj djeci bi se uvijek obratio pitanjem ili molbom da mu nesto urade. Nikad on nije povisio glas ni na koga niti je bilo ko imao razloga da to uradi njemu.

Imao je takvu blagost da bi, kad se njegova Cvija razgoropadi i pocne trgati sve oko sebe, samo on mogao i smio stati pred nju i rasirenih ruku je smiriti. Cinio je to Huka sa samo njemu svojstvenom smirenoscu blago izgovarajuci nekoliko rijeci i pokazao Cviji put u stalu u koju bi ona pokorno usla.

Blagost je bila najveca Hukina vrlina i on je sa njom rjesavao sve probleme. Sve do 1992. godine kad su cetnici navalili iz pravca Jaruga i Garevaca preko iste njive na kojoj su plandovale Hukine bike.

Huka je i pred njih izisao sa rasirenim rukama i zacudjeno upitao:

– Pa ljudi moji, sta ovo znaci ? Sto ubijate i razgonite nevin narod ? Puno je vojske proslo ovuda, ali nijedna nije razgonila ni ubijala civile.

Cetnici su bez komande, a kao po dogovoru osuli rafale po nenaoruzanom Huki koji je izdahnuo sa nevjericom na licu.

Ostavili su ga nepomicnog na njivi, a pozurili prema njegovoj i kucama njegovih sinova u kojima je bilo puno toga za opljackati.