Bosna i Bosanac po Mesi Selimovicu

Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje covjek fizicki živi. Bosna je u meni kao krvotok.

Nije to samo neobjašnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje. Vidjena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, vidjena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramaticnije odredjen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima!

Kakvi su ljudi Bosanci?

To su najzamršeniji ljudi nasvijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadništva, necemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed.

Osjecanje vlastite neodredjenosti, tudje krivice, teške istorije, neizvjesne buducnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošcu koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ogranicenja i cestih razocarenja koja su radjala mržnju.

To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim vidjenju i po spoljašnjim utiscima.

Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesredja, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala srecu da je mocni susjedi ostave na miru.

Od dalekih bogumila, koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vracali svome prkosu.

Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tudju vjeru, ostali su Bosanci, cudan soj ljudi, koji se nije mješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braca, mada su im isti obicaji, nacin života, jezik, ljubav prema zavicaju.

Tako ostaju sami.

Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su Bosnjaci. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, prakticki bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uredjenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je ocita.

Nisu prišli tudjinu a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragican bezizlaz.

U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuce i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao.

Ako se na taj nacin stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobicnom jakom osjecajnošcu (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaci rješenje.

Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri cemu je priklanjanje ili otpor. Porti samo nesistematicno, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjecanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Bosnjaka kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi.”

Mi smo niciji. Uvijek smo na nekoj meci, uvijek necji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Živimo na razmecu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav. Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreca.

Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zašto?

Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni ,svaka cast našoj ludosti !