Magazin “Nova svijest” Čikago

U dalekom Čikagu u zadnjih 8 mjeseci izlazi magazin „Nova Svijest“ kojeg je pokrenuo naš Kozarčanin Sade Alić. Magazin se čita širom Amerike i Kanade i u njemu su redovne informacije i o našem Kozarcu. Danas je izašao novi 6 broj i za ovaj put prenosimo Vam tekst iz redovne rubrike „Gazija piše“, mnogi će prepoznati ko ga je ustvari i pisao:

Gazija piše: KRVAVI PETAK

Svašta čovjek doživi i proživi i često pomisli da bi bilo bolje da nije preživio.

Rane ostaju kako po tijelu tako i one teže – u duši. Dvanaest godina je prošlo, ali mi se čini da je iz godine u godinu sve teže.

Svake godine mjesec februar doživim sa bolom u duši, već mi se i familija pomirila s tim da me taj mjesec ostave na miru jer nisam ni za kakav razgovor. Upotrijebim svu svoju moć da ne znam koji će dan biti 18. februar, ali tu noć uvijek doživim iznova. Noć je. Provlačimo se kroz neprijateljske redove, svuda mine oko nas. Mjesec dana išao sam na izviđanje, znam i u snijegu gdje se koja nalazi. Predvodim stotinjak ljudi, neprijatelju zalazimo za leđa. Hladnoća, snijeg do pasa, i još uvijek pada. U jednom momentu okrenem se i vidim te ljude kako idu za mnom. Po prvi put uhvati mi neopisiv strah: „Ko li će večeras poguniti, koliko će nas izginuti, ko će biti ranjen, hoćemo li uzeti naumljeno“. Ni u jednom trenutku ne pomišljam na sebe, iako sam čitav prethodni dan imao osječaj da mi je zadnji i da ću upravo ja poginuti večeras.

Prvi do mene je Almo, ispratile nas djevojke večeras. Zavoljeli mi njih a i one nas i već neko vrijeme se dogovaramo da ćemo se ženiti čim završimo sa ovim terenom. Izledale su nam u tom mjesecu Ramazanu kao hurije. Iza njega Samir, jučer se vratio iz grada i prvo do mene svratio da mi, javi da se odmah vraća u grad i da se ženi sljedeće sedmice. Dedo (kojeg je upoznao na terenu) mu je dao kompletan sprat i on ga je svega namjestio samo još da mladu uvede u njega. Nije ni uspio da mi kaže naumljeno, a ja sam mu rekao „Burazeru, nek si došao, kako bih ja večeras u akciju bez tebe“, nije mi rekao ništa, nego se samo, po običaju kada nešto želi, zacrvenio i nasmijao. Tu je odmah i Salko, jučer je postao komandir voda a uvijek se nekako i nosio oficirski. Negdje u svijetu mu je familija i dvoje djece koja ga sa nestrpljenjem čekaju, ili da se on njima pridruži, ili oni da se vrate u Bosnu. Ponekad je znao popiti po koju da utješi taj bol za ženom i djecom iako je bio jako pobožan.

Dolazimo na njihove rezervne položaje i nastaje borba. Uzimamo rovove i zemunice. Niko nije ni ranjen, ni poginuo ali se jedan neprijateljski vojnik zavukao u zemunicu i neće da se preda. S desne strane, vojnici iz drugog grada i druge brigade ne zauzimaju ono što im je bio zadatak nego su se čim je počela borba, povukli kroz onaj uski prolaz kuda smo se uvukli i tada su izgubili dva vojnika, među njima i komandira čete. Ostaviše nas u dubini neprijateljskih redova. Iako samo uzeli zamišljeno, sada je ispred nas gola livada, sva u minama, prekrivena snijegom, kuda bi trebalo da nam stigne pojačanje.
Nastaje žestoka borba. Upravo Samir, Almo i Salko su najžešći borci. Poginu Samir, pokušavamo ga izvući iz tranšea, gine Almo, Dundo biva ranjen, nastaje panika.

U ispomoć nam stiže Salko sa svojim vodom. Preuzima komandu a ja idem po pojačanje preko livade. Oprezno se krećemo. Razgrnem snijeg, štapom provučem da provjerim žicu i polahko napredujemo do naših, i do pojačanja. Zapucaše: „Mujo, hajde, šta čekaš, mamu vam balijsku“. U blizini smo naših, požurismo i onda prasak, mina eksplodira ispod mene. Baci me unazad nekoliko metara, noga mi na prsima, sav gorim. Lice mi je sve u gelerima a pancirka mi je spasila život, ona ista u kojoj je njih nekoliko poginulo i za koju smo govorili da donosi lošu sreću. Izvukoh se živ, Zlatine zlatne ruke su mi spasile život jer je ponijela nosila i bila tu da mi previje nogu, prosto sastavi je da ostane.

U tranšejima i dalje žestoka borba. Pojačanje nije stizalo, te nisu ni razmišljali da idu naprijed nego da sada izvuku Samira i Almu iz tranšea. Pravilo je bilo da ćemo dati i život, ali nikog ni mrtvog ni živog ostaviti nećemo.

Sve se smiruje i Salko ide kroz tranše da izvuku Samira i Almu. Ponovo rafal, Salko biva ubijen a Edo koji je išao za njim biva ranjen. Nemoguće ih je izvući.

Bliži se jutro i svitanje a samim tim i spoznaja da se niko neće živ izvući. Snijeg više ne pada i kristalno bijelo jutro se približava. I onda, milost sa neba. Magla da se ne vidi metar ispred. Kolona se polahko izvlači putem kojim sam razminirao svojim tijelom. Ostadoše Samir, Almo i Salko. Ostadoše neispunjene želje, momački snovi, san babe da vidi svoju djecu. Kao da je ta magla došla po njihove duše da ih smjesti u džennet a onima koji preživiše da bude spas od sigurne smrti. Čim su se izvukli, nestalo je i magle.

Postavljaju se snajperisti tako da se niko od neprijatelja ne može privući tom mjestu i tranšeu, jer je plan da se ponovo navečer ide na isto mjesto i izvuku tijela kolega. Dolazi naredba da se povučemo iz komplet sela u grad, borbena dejstva se na tom mjestu totalno prekidaju. Niko ništa ne shvata, ali nakon dva dana svima je bilo jasno, jer se je potpisalo primirje. Tri šehida su u njihovim rukama bili skoro mjesec dana a kada su razmjenjeni bili su u komadima.

Evo napisah ovo i sve ponovo preživjeh a još nije došao 18. februar i podsjećanje na taj krvavi Ramazanski petak kada ću ponovo sve preživjeti i kao sada ponovo se kajati zašto ostadoh živ.

Kažu ratnici se prekale kao željezo u ratu, ali mi borci svakim danom bivamo sve osjetljiviji. Ne pomažu ni tablete za depresiju, niti za smirenje.

Moj ratni kolega – gazijka koja je sada pedagog i psiholog, na pitanje zašto nama borcima teško pada kada vidimo svakidašnje prizore na TV-iju ubijanja i masakra a što drugi olahko dožive i primaju kao svakodnevnicu, kaže: „Upravo zato što smo mi to proživjeli i svaki taj prizor nas vraća unazad, trebalo bi naučiti živjeti s tim“.

Jeste tako je, ali tu lekciju, izgleda zasigurno, nikada nećemo moći naučiti.