Džumma…

"O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite" (El-Džumu'a 9. i 10.)

Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., rekao je u jednom hadisu: ”Slijedit ćete običaje onih prije vas, stopu po stopu, pedalj po pedalj, sve dotle da ako bi se oni uvukli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” Ashabi su onda upitali: ”Allahov Poslaniče, jesu li to židovi i kršćani?” Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: ”A ko drugi?” (Buharija i Muslim) Istinu je rekao Poslanik, s.a.v.s.!

Mnogi muslimani danas se povode i u stopu slijede, i to u svim segmentima svoga života, zabludjele ”sljedbenike Knjige”, koji su davno Allahovu Knjigu za leđa bacili i mijenjali je po svom hiru i prohtjevima. To slijepo slijeđenje posebno je primjetno u pokušaju sekularizacije islama i odvajanja vjere od države, što u ovom slučaju znači odvajanje i potiskivanje islama iz života općenito.

Začetnici te sulude, bezbožničke ideje žele islam zatvoriti unutar džamijskih zidova, pokušavaju ga svesti na obredoslovlje i ibadete, kod kojih se opet naglasak stavlja na tehniku i puku formu, i kojima se želi oduzeti duša i bilo kakav utjecaj na stvarni život, svejedno radilo se o političkom, ekonomskom, moralnom, kulturnom i bilo kojem drugom segmentu života.

Osim toga, mnogi muslimani su, poput kršćana, sami sebi ohalalili blud, alkohol, drogu i sve vrste razvrata i grijeha, i ne osjećaju nimalo prijekora u duši zbog takvog ponašanja, jer onaj ko istinski ne poznaje islam i ko se ne drži principa njegovog uzvišenog morala, za njega su onda i najveći grijesi i devijacije samo izraz ”slobode” i dozvoljeni užitak.

Bajramska orgijanja

Zatim, mnogi muslimani svoju pripadnost islamu izražavaju kroz nekoliko običaja koji u svojoj osnovi nemaju nikakvog uporišta u islamskim izvorima. Između ostalog, običaj je da, kao što kršćani posjećuju crkvu nedjeljom i određenim praznicima, veliki broj muslimana džamije posjećuje samo petkom i za Bajrame. Da bi nakon toga Bajram slavili kroz organiziranje partyja, orgijanje, pijančenje, bludničenje, terevenke, masovne tuče i barbarsko ponašanje.

To je ustvari prilika da se sljedbenici strasti, pod plaštom bajramskog veselja i radosti, u suludoj atmosferi, u potpunosti podaju i prepuste najnižim porivima ljudske duše. Da su birali gori, odvratniji i vulgarniji način skrnavljenja svetosti Bajrama i njegovog uzvišenog smisla, ne bi ga mogli izabrati ni izmisliti. Zašto? Zato što je dan Kurban-bajrama najbolji i najveličanstveniji dan u godini.

Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Najbolji dan kod Allaha je Jevmun-nahr, prvi dan Kurban-bajrama.”

A u drugom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., o Bajramima kaže: ”Došao sam vam (u Medinu), a vi ste imali dva dana iz džahilijjeta u kojima ste slavili, veselili se i igrali, pa vam ih je Allah zamijenio boljima od njih – to su Kurban-bajram i Ramazanski bajram.” (Ahmed i Ebu Davud)

A zašto su to najbolji dani i najbolji praznici? Zato što nam ih je naš Stvoritelj, naš Gospodar, Allah, s.v.t., odabrao i propisao, kao što nam je odabrao i vjeru islam, a nije ih izmislio, propisao i u običaj uveo bilo koji čovjek.

Sve druge praznike izmislili su ljudi, zato u njima nema istinskog smisla, punine, duhovnosti, niti prave i istinske radosti, već u njima dominira materijalno, puteno, paganizam i razvrat.

Najbolji dan kod Allaha

Dani Bajrama su najbolji dani i zbog toga što su oni sami po sebi vezani za dva velika ibadeta i dva temelja islama, ustvari Bajrami su njihova završnica, njihova kruna, to su hadždž i ramazanski post. I kao što je Allah, dž.š., naredio i propisao hadždž i post, kao što je propisao Bajrame, On je isto tako propisao i način proslavljanja tih praznika, koji je u skladu sa principima vjere islama i uzvišenim islamskim moralom, a kojem nas je podučio Muhammed, s.a.v.s.

Proslavljajući Bajram na islamski način, muslimani izražavaju svoju potpunu predanost Allahu i principima vjere islama koju je Allah objavio cijelom čovječanstvu, slijedeći tako kur'anski ajet u kojem Uzvišeni kaže: Reci: ”Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova. (El-En'am, 163.), a skrnaveći Bajram na način koji smo spomenuli, muslimani skrnave i direktno napadaju na temelje islamskog vjerovanja: Zar želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore? (Kur'an)

Ako bismo govorili o suštini Bajrama kao islamskog praznika i njegovim značenjima, mogli bismo kazati da je njegovo prvo i osnovno značenje u islamu potvrđivanje i svjedočenje Allahove jedinosti, kroz ibadete koje je Allah propisao i kroz skrušene i ponizne dove. Tevhid je osnova ili temelj na kojem počiva svaki drugi ogranak vjere, ako se on zapostavi i zanemari, onda od ljudskih djela nema ništa, i ona na vagi Šerijata nemaju nikakvu vrijednost.

Drugo značenje Bajrama je potvrda drugog dijela šehadeta ”Muhammedur-resulullah” (Muhammed, a.s., je Allahov Poslanik), što znači da su musliman i muslimanka obavezni da se pokoravaju Poslanikovim, s.a.v.s., naredbama i da slijede njegov sunnet u cjelokupnom životu.

Treće, Bajram je svojevrsna potvrda islamskog bratstva, solidarnosti, međusobnog pomaganja, samilosti, i potvrda Poslanikovih riječi da su muslimani jedno tijelo, jedan ummet koji je povezan neraskidivom vezom islamskog vjerovanja i islamskog morala. I zbog svega toga imaju razloga da se raduju, jer se zbog svoje pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., nadaju oprostu grijeha i vječnom životu u Džennetu.

Meleki ga znaju kao Dan nagrada

Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Kada muslimani stanu da klanjaju bajram-namaz, glasnik doziva: ‘Zaista vam je vaš Gospodar oprostio i vratite se čisti vašim kućama. Ovo je Dan nagrada. Ovaj dan je na nebesima poznat kao Dan nagrada.”’ (Taberani)

A čemu se mogu nadati oni koji Bajram proslavljaju uz pijančenje i orgijanje, osim Allahovoj srdžbi i kazni. Zatim, cilj Bajrama je uzdizanje islamskih vrijednosti i njihovo promoviranje, javno, transparentno, i dostojanstveno, da se vidi i očituje razlika između islamskih običaja i praznika, i običaja i praznika koji su produkt neislamskih vjerovanja i uvjerenja koja nisu zasnovana na Objavi. Jer, islamski propisi su sasvim jasni i prepoznatljivi, oni su čisti od svakog vida sujevjerja i paganizma, međutim, problem je u tome što ih omladina koja je otuđena od islama, a koja se povodi za nemuslimanima u svemu pa i u proslavljanju praznika, oboji bojom paganizma, primitivizma i vulgarnosti, a da se niko ozbiljno ne bavi tom problematikom i ne ukazuje na pogubnost takvih postupaka.

Upravo takvim postupcima i takvim odnosom prema islamu, izvorni islam se zapravo neprestano istjeruje iz našeg života, iz naših mahala, kuća i porodica. Ukoliko se tu i tamo i pojave oni koji u ime Allaha i sasvim dobronamjerno žele da ukažu na te propuste i krupne greške, onda većina onih koji na spomenuti način ispoljavaju svoju pripadnost islamu mirno i nonšalantno pokažu na lijevu stranu svojih grudi i kažu: ”Vjera je u srcu,  važno je da je srce čisto” i sl.

Naravno da je važno da je srce čisto, ali ako to srce ne zna za islam i ne živi islam, kako će biti čisto?

Ako su u srcu tmine, zar može isijavati svjetlo? 

Međutim, važno je naglasiti da se to udaljavanje od islama kao vjere i kompletnog sistema življenja, i odrođavanje od islamskog bića i islamske duhovnosti nije dogodilo preko noći, niti se dogodilo samo od sebe.

Ono je posljedica opće nebrige, prije svega, uleme, onih koji su i u moralnom i u profesionalnom smislu zaduženi da ljude poučavaju islamu, a zatim i ostalih muslimanskih intelektualaca, o zdravom islamskom odgoju naše omladine.

I dok naši pojedini akademici raspravljaju o kojekakvim izmima i pokušavaju izmišljati problem tamo gdje ga nema, svjesno satanizirajući bošnjačko-muslimanski narod, samo zato što se sa stvarnim problemima ne smiju uhvatiti u koštac, niti smiju pokazati prstom na prave opasnosti po naš narod, kao što to uostalom nisu smjeli ni u toku agresije na našu zemlju, već su se skrivali po dobro utvrđenim skloništima, i tu se, okruženi debelim zidinama, bavili intelektualnim aktivnostima, prevodeći npr. nekakvu Hiljadu i jednu noć, djelo kome se ni autor ne zna, dok je naša omladina svoju stvarnu hiljadu i jednu noć brojila, provodila i ”prepričavala” u rovovima i zemunicama, hrabro stojeći na braniku svoje vjere, države i časti, iako su mnogi od njih od vjere znali samo šehadet izgovoriti.

Novogodišnje ludovanje

Nažalost, zbog nebrige koju smo spomenuli, zbog vjerske ali i nacionalne neosviještenosti, ti isti muslimani i njihovi potomci danas nemilice uništavaju svoju mladost i svoj ogromni potencijal, po rupama koje nazivaju diskotekama, kafićima, birtijama i sl., bježeći tako od života i sumorne stvarnosti u kojoj im njihova inteligencija i njihove vođe ne nude nikakvu bolju alternativu niti perspektivu.

Zato nije čudo što muslimani, pored toga što Bajram proslavljaju na nedoličan način, učestvuju u proslavljanju i neislamskih praznika, kao što je npr. proslavljanje nastupanja Nove godine po Gregorijanskom kalendaru, koju popularno nazivaju i ”najluđa noć”, kad muslimanske vođe i inteligencija učestvuju u tom prazničnom ludovanju, i ogromna novčana sredstva se izdvajaju i otimaju od mnogobrojnih gladnih usta, iz državne blagajne, da bi se kitile jelke, ulice, zgrade i plaćali partyji i koncerti na otvorenom, slaveći, pijući, pjevajući, urličući, pucajući iz vatrenog naoružanja, sve do zore. 

A šta to zapravo slave i proslavljaju  muslimani, zajedno sa ostalim narodima za Novu godinu?

Je li se vesele i raduju nekim velikim uspjesima i pobjedama na duhovnom, naučnom, političkom, ekonomskom i kulturnom planu, koje su muslimanski narodi ostvarili u protekloj godini, ili je u pitanju nešto drugo?

Čak kada bismo za trenutak zapostavili zabranu identifikacije sa nemuslimanima u vjerskom pogledu, zar stanje islamskog svijeta danas daje za pravo bilo kojem svjesnom muslimanu da se raduje, veseli i slavi? 

Na koju god stranu da se okrenemo vidjet ćemo ranjeni muslimanski ummet, ummet koji već stoljećima krvari. Zar postoji musliman a da mu se srce ne cijepa zbog stanja muslimana u Palestini, gdje cionisti već pola stoljeća siju zlo, smrt i bijedu. U Afganistanu također, od strahota koje doživljavaju tamošnji muslimani od krstaške ruke, i dijete bi osijedjelo. Afganije ne znaju za mir već više od dvadeset godina. Ubijaju ih i ugnjetavaju vandali sa istoka i zapada, jučer crvene ruske bande, danas pobješnjeli američki kauboji. Čečenijom teku potoci muslimanske krvi, a u Iraku, oni muslimani koji su još živi ne mogu hodati ulicama a da ne gaze po muslimanskim leševima. Kao da se obistinila poruka iz Poslanikovog hadisa u kojem je, najavljujući odlučujuće bitke između istine i zablude, rekao: ”Ptica neće moći sletjeti na zemlju a da ne sleti na ljudski leš.”

Zar je to za slavlje i veselje?

Prije će biti da je za tugu i zabrinutost, ali i za duboko promišljanje, na tragu kojeg će se desiti istinsko otrežnjenje i osvješćivanje muslimanskog ummeta, koji će svjestan svoje stvarne uloge u životu na Zemlji doživjeti svoj novi preporod i na temeljima Allahove Objave povesti sve narode ka istinskoj sreći i napretku.

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić