TIHA VATRA — NAŠA POLUGA ZA BUDUĆNOST

Ponekad zajednica mora zastati i pogledati se u ogledalo vremena. Zapitati se kuda ide, šta ostavlja iza sebe i šta gradi za one koji će doći poslije.
Svijet u kojem živimo danas mijenja se brže nego ikada. Granice se brišu, ekonomije se preslaguju, stari poredci nestaju, novi nastaju. Tehnologija preoblikuje rad, znanje, komunikaciju i pamćenje. Umjetna inteligencija i digitalne mreže stvaraju mogućnosti kakve nismo poznavali, ali i rizike koji mogu pregaziti zajednice bez vizije.

U takvom svijetu mjesta bez plana postaju fusnote u tuđim pričama.

Kozarac zna šta znači preživjeti i ponovo graditi. Iz ruševina smo podizali kuće, vraćali život i smisao tamo gdje su bile prazne njive i spaljena dvorišta.
Naučili smo improvizovati, pomagati jedni drugima, ali ono što nas je nekada spasilo danas nas može usporavati.

Improvizacija je plemenita kad je nužda, ali postaje zamka kad traje predugo. Godinama živimo od prilike do prilike, od jednog entuzijaste do drugog, od donacije do donacije, od improvizovanog rješenja do sljedećeg. I dok gasimo male požare, svijet oko nas mijenja pravila igre.

Mnogi to ne primjećuju ili ne žele vidjeti. Nekima je dovoljno dobro što su se lično snašli; imaju posao, prilagodili se sistemu koji ne nudi mnogo, ali preživjeti se može.

Ipak, za one koji žele zajednicu koja traje, ovo stanje znači polagano nestajanje. Mladi odlaze jer ne vide jasan put. Dijasporu imamo, ali je ne znamo uključiti. Kultura i pamćenje postoje, ali su rasuti i bez zajedničkog doma. Sport opstaje na entuzijazmu, ali bez sigurnosti i plana.

Sve to ne znači da smo nemoćni, nego da smo zaglavljeni između snalaženja i stvarnog razvoja.

Nakon više od dvadeset godina postojanja i rada Optimista, ovo ljeto smo proveli slušajući i razgovarajući — sa ljudima ovdje i sa onima širom dijaspore.
Iz tih razgovora rodila se odluka da definišemo novu viziju i misiju udruženja i da započnemo izradu četverogodišnjeg strateškog plana (2026–2030), sa jasnim fokusom na 2026. kao početak nove faze.

Prvo želimo ojačati sebe — naše udruženje, naš medijski prostor, digitalnu čaršiju — jer bez slobodnog i stabilnog medija nema informisane i umrežene zajednice.
Ali istovremeno želimo otvoriti put i drugima: ono što mi naučimo i izgradimo može postati znanje i alat i za ostala udruženja, sportske klubove, kulturne inicijative i sve one u dijaspori koji žele pomoći.

Naš cilj nije birokratski papir koji će skupljati prašinu, nego živ plan djelovanja. Želimo pokazati da se budućnost ne gradi improvizacijom nego vizijom, znanjem i povezivanjem.

Da naučimo planirati, koristiti tehnologiju kao prednost, spojiti one koji su ostali s onima koji su otišli, stvoriti sistem koji ne zavisi od jednog čovjeka, jedne prilike ili jedne donacije.

Jer imamo ljude, znanje, dijasporu i tradiciju. Imamo tehnologiju koja nas može povezati i osnažiti.

Možda nam treba samo jedan klik u glavi da shvatimo koliko toga možemo.

Dajte zajednici čvrst oslonac i dovoljno dugu polugu — i Kozarac može pokrenuti promjene koje danas djeluju nemoguće.

Optimisti ne žele biti jedini glas. Mi želimo biti most — između starijih i novih generacija, između onih koji su ostali i onih koji su otišli, između prošlih rana i budućih prilika. Most koji nikoga ne zamjenjuje, nego svima olakšava da pređu i ostave svoj trag.

Vrijeme improvizacije prolazi, kao i vrijeme čekanja. Vrijeme je da budemo akteri svoje historije, da planiramo, učimo, povezujemo se i koristimo sve što imamo — znanje, dijasporu, tehnologiju, pamćenje.

Ako sami ne napišemo svoju priču, neko drugi će je skratiti i zaboraviti.

Ovo nije završena strategija, nego početak procesa. Budućnost Kozarca neće napisati niko osim nas.