svaboDragi moji, rodbino, prijatelji, znani i ne znani, ponekad me ovako u tihim noćima sjećanja zaskoče kao kiša iz vedra neba.
Sjedim pred ekranom, misli naviru, Fifi mi se mota oko tastature, Žućo zaspao preko stare mape Kozarca, one na kojoj još ima entuzijazma i olovkom povučenih linija…
Ponekad bacim pogled niz čaršiju i pitam se gdje su nestali svi oni ljudi, Kozarčani širom svijeta, koji su nekad bili prvi kad je trebalo nešto uraditi?
Gdje su ti naši Optimisti, donatori, članovi, prijatelji, oni što nisu pitali “ko još ide?” već “kad da dođem?”
Bilo nas je. Bilo je i akcija, i večera, i telefonskih poziva koji nisu prestajali dok se zadnja cigla nije ugradila.
Bilo je onih koji su slali donacije iz dijaspore, i onih koji su poslije posla nosili gajbe, postavljali binu, vadili kablove, učili djecu kako se govori pred publikom.
Optimisti2004, to nije bio samo logo na plakatu ili majici. To je bio osjećaj. Pokret. Zajednica.
Danas? Danas nas ima, ali malo se čujemo. Nismo nestali, ali smo se rasuli.
Udruženje se, kako kažu, “održava na površini”, pluta između entuzijazma i realnosti.
Još djelujemo ali je vrijeme da svi zajedno opet pokrenemo nešto, ne za slike i lajkovanje, nego da ostavimo trag.
Da prenesemo ono što znamo na nove generacije i usput naučimo od njih kako se to danas radi. Da spojimo ono staro i ono što dolazi.
Jer Kozarac nije samo prošlost. I ne može živjeti samo od sjećanja.
Treba mu strategija. Vizija. Razgovor. Sastanak. Druženje.
Ne za Optimiste kao udruženje, već za Kozarac kao ideju.
Jer svi smo ogledalo naše zajednice, društva, Kozarca. A društveno, ruku na srce, danas smo na samom dnu. Zagušeni smo prešutanim problemima, zamagljenim odnosima. Udruženja šute. Organizacije tapkaju. Mladi, zbunjeni. Stariji, umorni.
I zato, neka ova godina bude poziv. Ne na još jedno obećanje, nego na okupljanje. Na dogovor.
Na plan. Da se sastanemo – mi koji smo ovdje, i vi koji ste tamo. Da se pogledamo u oči, pitamo: gdje smo stali? I gdje želimo da idemo?
Jer Kozarac je na prekretnici. I ako sad ne povučemo liniju i postavimo nove temelje, bojim se da ćemo jednog dana o svemu ovome pisati samo kao o sjećanju.
Ali ja biram da vjerujem. Vjerujem u Kozarac pod Kozaračkim kamenom.
Vjerujem u čaršiju kroz koju miriše kahva, a niz drvored divljeg kestena prolaze generacije.
Vjerujem u djecu koja će se igrati na igralištima i postizati rezultate.
Vjerujem da se možemo ponovo okupiti, ne zbog prošlosti, već zbog onoga što još možemo.
Jer meni je stalo. I zato još pišem. Jer ako ne mi – ko? Ako ne sad – kad?
I zato Fifi tipka. I Žućo sniva. Za Kozarac. Za ljude.
Za ideju da još ima nade.
