svabo
Da budemo jasni, nema nikakve potrebe da držimo maske, da glumimo jedni drugima, da se pravimo da ništa ne vidimo, ne čujemo, ne pričamo, dok mahala gori i trese se u proljetnoj groznici od jada i hasumluka, a šejtani se odvezali pa se raštrkali na sve strane: “Tako je, reci tom pametnjakoviću da ne truje narod, uvijek on nešto mora! E pa, ne mora! Ha! To je demonkratija! Reci mu! Podvikni! Neka svi u selu čuju, neka čuje i stoka sitnog zuba… Vidi mu glooove!”
Mala smo zajednica a već dugo se znamo. Znamo se još od djetinstva a evo sad nam je pedeset godina (moja generacijo) Znamo se, još od kad smo vukli kante po pjesku, piškili u gaće, znamo se u dušu!
Bio je jedan dječak u Kozarcu, roditelji su ga tjerali da svaki dan kući donese 20 KM. Jadan, svako jutro, već od sabaha, hodao je po čaršijskim trotoarima, od kafane do kafane, ne bi li kako nažicao tu cvaju da ne bi dobio degenjak kod kuće. I svaki put kad bi sakupio dvadeset maraka, prestao bi prositi i nastavljao biti ono što jeste, djete.
Jedno jutro, jedan zlobnik mu reče:”Što prosiš? Što ne radiš?” a on mu zbunjen reče:”Pa radim čiko, vidiš da radim.”
Šta zna djete!
Dok recimo, naš šaljivi dobričina Feho S. reče:”Kako da mu ne dadnem, vidi mu obrva!” (Ko poznaje našeg Fehima, razumjeće šalu)
Sjetio sam se ovog dječaka iz više razloga, jedan je što i meni mnogi kažu:”Idi radi nešto, što samo pišeš!” Pa mi dođe da vrisnem, pa radim čiko, vidiš da radim. I čim skupim tu cvaju da preživim danas, prestanem pisati, na dobrobit kolektivnog zdravlja našeg malog mista.
I istina, nisam profesionalac pa da živim od ovog pisanja ali nekako već dugo ovako tipkam. Još od ‘94. Sektora za moral, informativno-propagandne djelatnosti, preko Slobodnog radio Prijedora do konačno www.kozarac.ba, imao sam neki dodir sa medijima, novinarstvom i ostala mi je ta deformacija evo i danas. Zamišljam da mi je sasvim prirodno da pišem Jutarnje tračeve.
Pretpostavljam da nije problem da se piše, već da je veći problem o čemu pišem i da neki ne vole čitati ono o čemu pišem, što je sasvim sigurno i njihovo pravo, baš kao i moje da pišem. I sve je uredu dok naše pravo ne krene ugrožavati drugog.
Zadnjih par Jutarnjih tračeva dotakao sam se nekih tema i malo ustalasao učmalu čaršiju, pa su sve ribe krenule da uzmu zraka, te osjećam potrebu da pokušam pojasniti neke stvari i činjenice.
Imali smo sasvim druge planove za ovu godinu i pripremali smo se za neke projekte, neke manje, neke veće, planirali da obilježimo 20 godina postojanja i djelovanja Optimista2004 u Kozarcu ali kako to obično biva, mi planiramo a Bog odlučuje,
Otvorile su se savim druge teme, pokrenula rasprava što nas je s jedne strane skrenulo sa planiranog puta i odvelo na stranputicu a s druge strane osvjestilo i upozorilo nas na realnost okruženja, da s oprezom ulazimo u neke projekte. I ne bih o tome puno ni pisao, otkrivao naše slabosti i sve probleme sa kojima se kao zajednica suočavamo, ali nekada jednostavno insan mora reagovati. Samopouzdanje, svjesnost onoga što znaš nije arogancija.
Ponoviću, pišem o problemima s kojima se naša zajednica suočava, pazim da ne pišem o nečijoj privatnosti a javni rad je podložan kritici, baš kao i ovo moje pisanje. I iskreno, prihvatam svaku dobronamjernu i argumentovanu kritiku i rado mjenjam mišljenje, jer samo mrtav i budala to ne rade. A još sam živ a budala nisam.
Priznajem dug je put iz dupeta do glave, meni je trebalo pedeset godina. Možda se zbog toga neki sad čude, tipa, vidi ga naljutio se 🙂 Naravno da sam se naljutio jer smatram da ne zaslužujem savaki put kontriranje i naprđavanje na svako moje pisanje. Bilo to ovako preko medija kao što je kozarac.ba ili do posta na ličnom FB zidu. Što šaraš svoj zid?
A šaranje po zidovima nam je u zadnje vrijeme postala atrakcija. Mi volimo atrakcije, ne volimo red, normalu. Uznervozimo se kad čujemo ptice i žuborenje Starenice, vjetar sa Kozare, fali nam buke. posla preko glave.
Dobijem osjećaj da kad bih objavio današnju vremensku prognozu da bi me pojedini napravili krivcem što kiša pada?! “On mora reći da će danas kiša padati, a vidi i ne pada tek se naoblačilo” “Kad će više prestati liti, jbl ga prognoza”. I tako, razumjete o čemu pišem?
Što se tiče tema o kojima sam pisao one me se tiču, na više načina i neću sad svaku objašnjavati, o svemu tome sam već i previše pisao ali daću primjer na ovome šaranju po domu MZ Kozarac. Prije svega kao žitelj imam moralnu odgovornost i pravo da reagujem na vandalizam, i osudim taj čin, ne onoga koji je to počinio, niti me zanima ko je, osim razloga da namiri štetu koju je prouzrokovao, jer ko će sad dati sredstva da se kupi farba i prekreče zidovi?
Da je to bila privatna kuća, ne bih ni reagovao, ima gazda kuće kao i istražni organi vlasti, pa neka svako radi svoj posao, ali ovo je društvena, zajednička imovina, da ne kažem i Gradska. Ova zgrada je ogledalo svih nas.
Druga stvar jeste da se kancelarije naše redakcije kao i prostorija Optimista nalaze u ovoj zgradi, tako da nas se i s te strane ovo tiče. Pored nas tu su i vatrogasci, KUD, bivši logoraši, Fantomi, planinari do konačno i Savjet Mjesne zajednice Kozarac kao i kancelarija Grada Prijedora.
Kao član Savjeta također bih trebao reagovati, što sam na kraju i učinio. Planirali smo ponuditi da Optimisti organizuju krečenje zidova ali još čekamo odgovor od nadležnih.
Toliko o svemu tome, i prošli put sam stao sa pisanjem i samog sebe pitao treba li ti ovo?
Treba mi! Jer ovdje živim i prolazim sudbinu jednog mjesta koje se diglo iz pepela a nestaje u luksuzu!
Osjećam da ovdje pripadam i da vrijedi živjeti ovdje i boriti se da opstanemo a svejedno je odakle ćemo preseliti, najbitnije je kuda idemo poslije, kada sve ovo bude jednom juče, što neko već napisa prije mene.
I ne treba mi slava niti da budem heroj ulice na pet minuta, a ne treba mi ni rasprava od koje duhom klonimo.
Pokušavam biti otvoreno jasan, jer mnogi pokušavaju čitati mi misli, zaviriti u moj nijet, pa onda to osuditi jer oni to tako misle i imaju pravo, i ujedno zamoliti nas sviju da prije nego reagujemo, prije nego krenemo da tipkamo, da zavirimo svako u svoje srce i svoj nijet zašto pišemo i šta želimo postići.
Čuvajmo se zavisti jer ona jede naša dobra djela kao što vatra sagorjeva suha drva.
Svi, moji drugovi, biseri rasuti, da ste mi živi još godina sto!
Selam Kozarac, nemoj da ne bi zamjerili i ovaj put.
Add comment