svabo
Da ista knjiga u recepciji čitatelja funkcionira u različitim vremenima na različite načine, uglavnom je poznato i na mnogo mjesta temeljito objašnjeno. Ali to da jedna knjiga na čitatelja ostavlja različiti dojam ako je se čita u različitom prostornom ambijentu, nije (pre)često problematizirano. Radi se o onome što književna teorija tretira kao odnos teksta i konteksta.
Ovom se autoru (i čitatelju) to ovog ljeta desilo sa knjigom „Polaroid kauboj“ Refika Hodžića. Knjigu sam počeo čitati u stanu u kojem živim posljednjih tridesetak godina (plus sudačka nadoknada), a iz tehničko-komunalnih razloga nastavio u kući u kojoj sam proveo prvo poluvrijeme svog života. Možda će djelovati grubo i neuvjerljivo, ali u prvom slučaju čitanje Hodžićeve autobiografske proze (romana) imalo je racionalno-kritički karakter i emotivni odmak, dok sam u kući svog odrastanja i formatiranja njegovo sjećanje na „bosonogo djetinjstvo“ (Hodžić ne pokušava izbjeći trajnu zavičajno-pripovjedačku vezu sa Brankom Ćopićem) upijao kožom, reagirao emocijama i nostalgičnim asocijacijama.
Kada u „Polaroidu…“ kojeg je posvetio uspomeni na svoju majku autor piše da ga je ona ružila što pije pivo od kojeg se deblja, pred oči mi izlazi druga jedna mater koja je, baš u ovoj sobi, nakon što se vratila iz granapa, a sin je zamolio da mu kupi dva-tri „Tuborga“, skrušeno kazala: „Nije bilo tog tvog ‘Trulexa‘, uzela sam ti ‘Sarajevsku’“.
Zagor umjesto hljeba
Prisjeća se u knjizi pisac Hodžić kako je desetogodišnji dječak Refik u kokuzno-restriktivna vremena nestašica početkom 80-ih godina krenuo da kupi hljeb u svom prijedorskom zavičaju, pa mu pogled nabasao na izlog „Borbine“ trafike sa kojeg ga je mamio taze pristigli strip „Zagor“, koji je, bezbeli, kupio i na licinom mjestu pročitao. Majka ga iz nekog samo njoj znanog razloga nije ubila ni tu, pored trafike, a ni kasnije kad su bez hljeba stigli kući.
Svi junaci knjige Refika Hodžića, rodbina, komšije, školski drugovi, prijatelji, završili su u proljeće i ljeto 1992. godine u prijedorskim logorima smrti. Sa izuzetkom onih koji su završili u Haagu. Takav jedan bio je Zoran Žigić, predratni taksista koji se u knjizi pojavljuje u jednom šaljivom nestašluku glavnog junaka, a desetak godina kasnije postaje jedan od najmonstruoznijih mučitelja i egzekutora u logorima Omarska i Trnopolje. Osuđen je na višedecenijsku robiju.
Refik Hodžić ne piše o ratu, jer je neposredno pred početak genocidnog pokolja i brutalnih progona u Krajini sa porodicom odselio na Novi Zeland. Ratom, odnosno ratnim zločinima, bavio se nakon njegovog okončanja, ali taj dio njegove biografije je uglavnom poznat.
Događaj sa rastvorenim stripom o Duhu sa sjekirom, Zagoru, i divljenje majstorskom crtežu Galliena Ferrija pred kojim se omamljeni dječak „ubandačio“ u prijedorskom naselju, vrati mi jednu davnu, godinama zaboravljenu, neotpečaćenu sliku iz Travnika. Bio je januar 1993. godine kada sam se obreo u tamošnjem armijskom press-centru. Mlađa neka meni nepoznata raja se okupila. Jedan od njih, koji je nešto crtao, upitao me: „Jesi li ti iz Sarajeva? Hoće li biti ove godine upisa na Likovnu akademiju?“ Pitanje je bilo toliko besmisleno i bizarno da sam odmah sjeo do crtača i zamolio ga da mi objasni zašto se zanima za upis na Akademiji. Govorio je tiho, razložno i detaljno. Iz Prijedora je i prošle je godine bio planirao da u Sarajevu upiše Likovnu akademiju. Talenta je, govorili su mu, imao napretek, a želje i strasti za crtanje još više. Cijelo proljeće je vježbao pripremajući se za prijemni ispit. Vježbao je i kada su sredinom maja 1992. godine došli po njega, stavili mu bijelu traku oko ruke i sa hiljadama drugih sugrađana i sunarodnika odveli u koncentracioni logor. Nije imao pojma ni zašto ga vode, ni gdje ga vode, ni koliko će ostati tamo gdje ga mimo njegove volje i drugačijih planova deportiraju. Rekao je zlotvorima da za koju nedjelju ima prijemni ispit u Sarajevu i pitao ih može li ponijeti svoje skice, prazne papire i olovke. Dozvolili su mu, nikad kasnije nije znao zbog čega.
Evo vam slikara
Rekao mi je u kojem je krajiškom logoru boravio, ali nije imao ništa posebno kazati o paklenom životu i neljudskim uslovima koji su u logoru vladali. Bio je fokusiran na prijemni ispit, crtao je, skicirao kad god je uhvatio priliku. Onda su jednog dana po njega došli stražari, mrzovoljni i nerazgovorljivo strogi, i poveli ga sa sobom na grub način na koji su odvodili logoraše koji se nakon toga nisu vraćali. Smotao je svoje crteže, stavio olovke u džepove i krenuo sa njima. Vodili su ga prema komandi logora i zaustavili se pred vratima komandanta. „Evo smo vam doveli slikara, kako ste naredili“, kazali su namrgođenom oficiru JNA koji je bio šef svim vojnim, policijskim i parapolicijskim krvnicima. Komandant, pukovnik po činu, dočekao ga je sa hladnom ljubaznošću, više od toga bilo je od njega nerealno očekivati. „Ovako ćemo, momče… Rekoše mi da te viđaju da crtaš, i to da dobro crtaš. Sad ćemo se nas dvojica dogovoriti: evo ti ova fotografija, pa ćeš ti u narednim danima da lijepo, što najbolje umiješ, naslikati ljude koje vidiš na njoj“, zapovjedio mu je Pukovnik.
Na dobro očuvanoj fotografiji nalazio se komandant-pukovnik sa suprugom i dvoje njihove djece. Od slikara-logoraša je tražio da umjetnički, što vjernije, „dočara“ tu porodičnu idilu. Porodica mu je u Srbiji, on će joj se uskoro pridružiti čim mu ovdje „završi posao“. Volio bi ih obradovati takvim jednim neočekivanim, izvanrednim poklonom.
Slikar-logoraš je napravio spisak materijala, boja, kistova i papira koji će mu trebati za obavljanje zadatka. Bila je to dobra vježba, intenzivan trening pred prijemni ispit na Likovnoj akademiji u Sarajevu. Bio je siguran, a to je obećao i Pukovniku, da će slika biti završena do sredine juna 1992., kada bi obavezno, bez odlaganja, trebao ići na prijemni.
Radio je posvećeno, brzo i dobro. Jedna kancelarija uprave logora mu je pretvorena u atelje. Danju je slikao, a u logorske prostorije je išao na spavanje. Drugi logoraši, izgladnjeli, bolesni, ponižavani… su ga u početku gledali sa umornim prezirom; kasnije, kada se sa „umjetničkog zadatka“ počeo vraćati noseći u vrećicama voće, mlijeko, slatkiše, kojim ga je častio Pukovnik, nepovjerenje je prestalo.
Upravnik koncentracionog logora bio je oduševljen nakon što je porodična slika bila završena. Vjerovao je da će i supruga biti prezadovoljna. Posebno su, govorio je Pukovnik, „lepo i slatko ispala deca“.
Slikar-logoraš propustio je prijemni ispit na Likovnoj akademiji. Iz logora je oslobođen sa većinom drugih logoraša u augustu 1992. godine nakon što su svijet obišle slike holokausta u okolini Prijedora. Nije završio u paklu Korićanskih stijena kao stotine drugih, vjerovao je da je možda Pukovnik u tome imao neku ulogu. Ne znam da li je te školske godine 1993/94. uspio „dobaciti“ do Sarajeva i prijemnog ispita. U armijskom biltenu crtao je junake krajiških jedinica koji su izgledali moćni, snažni i pravedni poput Zagora.
Vučić i Dodik u Prijedoru
Četvrtog augusta, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik zakazali su u Prijedoru manifestaciju obilježavanja Oluje, vojne akcije u kojoj je oslobođena Hrvatska i u kojoj je protjerano/izbjeglo najmanje 200 hiljada Srba. Ova tragedija srpskog naroda u Hrvatskoj nije obilježavana sve do 2015. godine, zato, kako je tada kazao Vučić, što su se sve vlasti prije njegove stidjele podsjećanja na taj pogrom. Do prošle godine mjesto održavanja bila su izbjeglička naselja u Srbiji/Vojvodini. Ove godine je ta „čast“ pripala Prijedoru. Ako je u kolektivnoj memoriji genocid u Srebrenici za Bošnjake bio ono što je za Poljake Kacinska šuma, stratište masovnih pokolja, lanac koncentracionih logora u okolini Prijedora predstavlja u toj memoriji “Auschwitz“. Kada Vučić i Dodik progon Srba iz Hrvatske memorijaliziraju u Prijedoru, gradu bijelih traka i fašističkih logora, to je isto kao da je Willy Brandt, umjesto što je kleknuo u Varšavskom getu, organizirao godišnjicu savezničkog bombardiranja Dresdena – u Auschwitzu.
(analiziraj.ba)
Add comment