“Stazama djetinjstva”-Eso Balić: Fatima

Riječ cigan kod nas u Kozarcu nikad nije bila izrečena kako se to obično misli u nekom negativnom kontekstu. Da koristimo riječ Rom jednostavno nije bilo u našoj praksi i to se moglo ćuti tek u nekoj knjizi.

Naprotiv, kod nas su bile poznate samo rečenice koje su izražavale superlative kao što su – cigani su braća, niko ne može svirati i pjevati kao cigan, lijepa ciganka, zadovoljan kao cigan itd., sve ono što je ciganina trebalo predstaviti u neku ruku kao preteču dobrog čovjeka.

Ne ovakvog kakvog mi danas znamo.

– Danas se taj čovjek za razliku od cigana pretvorio u gramzivog, pohlepnog, bezosjećajnog i osobu kojoj empatija i osjećaj nije baš jača strana. Osim ako je materijalno u pitanju.

– Jedinu zabludu koju sam imao a na koju mi je nane ukazala jeste da ona priča kako cigani imaju sposobnost prekognicije i nije baš do kraja tačna.

– Samo dragi Bog može predvidjeti šta će se desiti u budućnosti i nema tog čovjeka ma koliko cigan bio da to može! Jasno i nedvosmisleno.

Ali, onda sam se našao u problemu.

Pred našu kuću svako malo dolazila je Fatima. Lijepo ime i lijepa žena. Lijepo je znala i pričati.

Svi stariji muškarci bi ostavljali alatke, grablje, krečenje šljiva, motike ili šta je ko već držao u ruci, kobajagi morao baš tada prati ruke ili odmoriti pred avlijom a sve da vide i da čuju šta Fatima donosi od novih vijesti.

Fatima je bila prethodnica interneta.

Čak smo i mi momčići užvali slušati šta nam poručuje sudbina.

-Bogami oko ovog malog cure će se lijepiti!

Iskreno, više sam osjetio da spadaju kao fasada ali nisam to govorio nikom. Uživio sam se u ulogu lokalnog Don Žuana i stajao pred ogledalom diveći se budućem zavodniku. Sve dok nane nije raspršila moje mladalaćke snove kako rekoh sa rečenicom da samo Bog može znati šta će biti!

Fatima nije bila gladna niti sirotinja.

Kafa je mogla.

Izvadila bi karte iz svoje torbe i počela bi pričati. Mama, nane i komšinice koje su se našle u blizini posjedale bi u krug i sve je ućutkavale govoreći kako ne vjeruju kartama već Bogu.

Fatima se nije dala.

Mjenjala bi taktiku, sakrila karte, vadila grah i sva zabrinuta rekla naprimjer jednoj od njih kako se oko njenog muža vrti neka druga. “Mlađa i moram priznati mnoogo ljepša”.

Sve bi utihlo.

Muževi su većinom radili po nekim dalekim firmama, sumnja se kroz Fatimine riječi lako budila i haman svaka žena je i ako nevoljno prećutno počinjala slušati Fatimu i njena izlaganja.

“Ako mi iznesete kafu, ma eto može i neke garderobe pa i ako bacite šta na ovo pokušaću srediti te vaše probleme”, pričala bi ubijeđena da je na pravom putu i da je u centru pažnje.

“Eto, onaj tvoj Hamed slatki osmjeh ima, opasan je sestro”, rekla bi glasno mami a druge bi se slatko ali tiho nasmijale.

“Ni tvoj Zuhra nije bolji”, rekla bi i prekinula lagano podsmjehivanje.

Kako je vrijeme prolazilo atmosfera je postajala ozbiljnija i na red je dolazilo ime svakog muža tih sad već prepadnutih žena za svoje muškinje.

“Slušaj Fatima”, začuo se iznenada nanin tanak ali odlučan glas.

Ništa mi u te priče ne vjerujemo. Da sam to slušala ja bih se do sada hiljadu puta rastala od mog Huseina.

Nego, popij kafu sa nama, jedi i ne zamjeri ali bolje kreni niz Brđane!

Ona bi se nakon početnog šoka snašla, vratila onaj svoj šarmerski osmjeh, svima rekla da je to samo dio posla a onda se okrenula nani i rekla:

“Ko je ovdje veća ciganka, ja ili ti?”