svabo
Kod nas su, u mom djetinjstvu bile zastupljene dvije rečenice koje nikad nisam mogao shvatiti.
Prva: “Vjerujem ja (u Boga) ali nisam ja baš onaj “pravi-vjernik”!?
Druga: “Uči školu da ne moraš raditi”!?
Te dvije rečenice su mi uvijek parale uši i pokušavao sam tražiti odgovor na to kako može neko vjerovati ali istovremeno se i ograđivati od toga?
Naravno, tada sam bio neiskusan da bih mogao prodrijeti u neke dubine našeg menaliteta i rečenica koje su u najmanju ruku zvučale dvosmisleno.
Najgore u cijeloj priči je to što mi posebno kao djeca slijedimo nekritički odrasle i to nam u vrlo kratkom vremenu postaje pravilo po kojem živimo.
Svako uzdizanje iznad tog i pitanja koja bi tražila objašnjenja bila su označena kao pametovanje ili smo dobijali odgovor u smislu: “Još si ti mali za takve stvari”!!
Šta znače te dvije rečenice naučio sam kroz primjere koji su se dešavali tu neposredno predamnom.
– Prva.
Bio je Bajram. On, to znamo, daje neku posebnu radost i dovodi do stanja duha ali i tijela koje je neobjašnjivo lijepo.
Za to budu “krivi”, nova odjeća koju nam roditelji kupe, pare koje dobijamo od komšija i rođaka, opuštenost koju jednostavno osjetimo kod svakog pa čak i komšija koji nisu istog svjetonazora i naravno iščekivanje ta tri dana Bajrama koji su se obilježavali na tri različita mjesta.
Meni nekako najdraže mjesto bilo je prvi dan Bajrama u Kamičanima. Ma i ne znam jesu li to Kamičani? To mjesto uz cestu se zvalo “Maricina bara” i ta prilično velika baruština koja je bila ispunjena vodom koja je više ličila na crnu nego na bijelu vodu. Iznad nje bilo je omanje groblje.
Slika koja mi je kao djetetu ulivala strah u kosti, posebno ako se sjetim naninih i roditeljskih savjeta da dobro pazim, da ne znam plivati, da su se tu dešavale mnogi čudni događaji da…
Sve se to zaboravljalo onog momenta kada bih ugledao prijatelje sa kojima sam namjeravao obići i isprobati sve što se nudilo. Bile su tu mnoge igre ali meni najdraže tri: ringišpil, pucanje puškom u neke konzerve i stolni fudbal.
Ko bi pogodio dobijao je vrijedne nagrade u obliku plišanog medvjedića, manjeg jastučiča ili žeton za fudbal. To je bilo interesantno najviše djeci dok bi odrasli poslije nekoliko krugova odustajali.
Moji su najčešće odlazili kod mojih tetki koje su sve tri bile tu blizu pa mi je to pričinjavalo još veće zadovoljstvo. Kojoj god da bih otišao osjećao sam se kao kod kuće. Ali, da se vratimo temi.
Jedan od tih Bajrama pravo je zbunio sve one moje misli koje sam do tada sakupio.
Naime. Bajram je u pričama moje nane, oca majke, porodice i prijatelja bio sami vrh ljudske slobode. Bajramsko okupljanje je trebalo po onome kako sam učen do tada biti mjesto na kojem se vidi samo osmjeh, zagrljaj, dječija igra i smireni ljudski vjernički razgovori.
Bajram je sam po sebi granica koja razdvaja ljude koji vole alkohol i one koji ga ne konzumiraju. Bio sam sretan kad su mi rekli da i ako sam mali ipak mogu ići sam na Bajram jer nema tamo nikakvih ljudi koji bi pravili probleme, druge omaložavali ili ne daj Bože tukli.
Taj dan bio sam ponosan i sretan i čak sam pokušavao što duže ostati sam kako bi ljudi vidjeli moju zrelost. A deset godina priznaćete, već je zrelo doba.
Odjednom, iza mene se počelo dešavi nešto jako čudno. Prvo se sve utišalo a onda je počela vriska, galama, trka i nije se znalo ko koga tu ganja. Čak su i konji koji su tu uporno čekali gazdu da se vrati, uznemireni trkom ljudi, počeli hrzati i gledati kako bi pobjegli sa mjesta, ispostaviće se nemilih događaja.
U momentu kad sam se okrenuo kraj mene je metar dalje protrkao čovjek poderane košulje, obojen nekom čudnom crvenom farbom a par sekundi kasnije je protrčao jedan drugi koji ga je ganjao. Bilo mi je čudno kretanje i tog drugog jer je više teturao nego trčao dok je glasno izgovarao neke nerazumne riječi.
Dva odrasla čovjeka da se na Bajram ganjaju?
Prvo sam pomislio da je to možda neki stari zaboravljeni Bajramsi običaj ili možda igra odraslih. Jer, zašto bi samo djeca imala pravo na igru?
Međutim, nije bilo ni jedno od toga.
Bilo je to moje prvo iskustvo sa ljudima koji su pijani došli na Bajram.
Oduži ja, pa ću vam iskustvo one druge rečenice ispričati u idućoj priči ako Bog da.
Add comment